Poprilično je kasno…. Ili rano. Ovisno kako se uzme. Ovdje je 7 ujutro, a ja pokušavam smisliti par rečenica kojom bih započela uvod u ovu priču. Koliko god se trudila da ovaj puta idem s nekom zanimljivom pričom, s nekom novom zgodom ili nezgodom s putovanja. Ima jedna situacija s Malte, koja nas sve češće u zadnje vrijeme okružuje, da budem preciznija – ljudi. Ne situacija, nju oni stvaraju kako im se hoće.

Kada sam odlazila, govorili su mi kako ću, što ću. Ne poznajem nikoga, dogovorila sam posao preko nekoliko e-mailova. Kolika ti je to garancija? Da je „sigurno“. Garancije nije bilo. Ne za sigurnost. Za apsolutno ništa. Kao ni za stan. Koji smo našli preko Facebook grupe. Ide nas troje. Tješila sam time sve oko sebe. To mi je bio glavni argument. Iako ni sama nisam znala u što zapravo idem. Ali sam znala jedno. Da idem. Pa kud puklo. Lakše je vratiti se, nego ne probati nikako.

To je ono čime se ja vodim. Na putovanjima. U životu. Općenito.

Sve zanimljivosti sam našla ne netu, proučila što bi htjela vidjeti, samo je nedostajala volja. Zapravo, nije. Nje je bilo napretek. Neke zemlje ne poznaješ dovoljno dobro i jednostavno ne možeš procijeniti da li je sigurno hodati gradom sama, pogotovo kada ti netko želi prići, razgovarati. Da ne bi bilo nismo znali, ili s početka priče , još gore – rekli smo ti.

S obzirom da nikada ne znaš kakva će biti ekipa. Jer ideš u nepoznato. Znaš ljude s kojima ideš i to je to. Reklo bi se, barem nešto. Stan smo dijelili s još dvoje cimera. Dva Španjolca. Malo nas je bilo strah. Znaš ih samo preko par poruka putem Facebooka. I nadaš se najboljem. Srce sezone je, stanova nema. Hoteli i hosteli ne primaju na duže od 3 tjedna i nakon isteka ne žele produžiti boravak. Znači stan. Nije da imamo previše opcija. Uzimamo. Avantura života počinje. Nadaš se samo da ekipa nije neka koja će cijeli dan sjediti kraj bazena s pivom u ruci. Ekipa je bila super, ni dani pored bazena nisu loši ponekad. Još bolje je kada istražujete otok zajedno. Svakako prilika za naučiti ponešto novog jezika, običaje i novu kulturu. Tako se u stanu pričao hrvatski, engleski, talijanski i španjolski.

Ekipa je na kraju bila dobra. Posao još bolji. Možda sam to već rekla. Ili nisam. Ali kada pričam o Malti, imam samo riječi hvale. Nekima ne sjedne nikako. Na prvu. Ni na desetu. Meni je. Odmah. Na prvu. Nije bilo potrebno da si dajemo nekoliko šansi. Nije bilo ni trenutka premišljanja da bi spakirala kofere i vratila se u Hrvatsku. Doduše, dogodilo se sasvim suprotno. I dan danas, imam želju da se tamo vratim. Jer mi je tamo predivno.

Sada čekam one klasične komentare, koji me nakon toliko godina putovanja više ne diraju. Ne vidim ih. Kako možeš reći da ti je negdje ljepše nego doma? Mogu. Malta mi je dala milijun argumenata da bude tako. Znate koliko je Hrvatska? Niti jedan. Osim obitelji i prijatelja. Žao mi je. Od toga se ne živi. Ne kažem da u Hrvatskoj nema posla, ima. Samo za koje uvjete i koju plaću? No nisam ovdje da pričam o tome.

Na Malti upoznaš svakakve ljude. Od onih koji su tamo samo da bi se zabavljali, onih koji su došli čisto zaraditi ili onih koji su tamo bačeni da nešto pokrenu u svom životu, a ustvari su jedni od onih ljudi – sjedim i čekam da umrem. Upoznala sam obje vrste.

S jednom od takvih sam kliknula odmah, proputovale smo skoro cijeli otok zajedno. Netko s kime se iznimno lako dogovoriti, a još lakše isplanirati. Ako ne ide po planu, mijenja se, nije kao grlom u jagode da danas moramo tamo. Ima dana. Volim takve ljude. Ali upoznaš i one druge, meni manje drage. Osobe sjedim i čekam da umrem – doslovno. Gdje domet nije ni do drugog grada na kavu, a da ne pričamo o izletu – Bože sačuvaj! Jer je glavna rečenica „nije to za mene“! Ali, ništa. Za nju, baš ništa. U njenoj glavi. Ne mojoj.

Za vrijeme mog boravka jedna Talijanka mi je darovala bilježnicu. I upisala se prva. Rekla mi je, na putovanjima ćeš upoznati mnoge ljude, one koji ti pašu i one od kojih želiš što dalje, poželiš da se nisu ni našli na tvome putu. I uvijek je bilo tako.

Kako god, od tada na koje god putovanje idem, bilježnica je prisutna. Dajem je samo posebnim ljudima. Onima koji mi dotaknu srce ili promijenili život na neki način. Dala sam i toj Njemici koja sjedi i čeka da umre. Nakon što je napokon pristala na izlet s nama. Napisala mi je da joj je čast biti dio moje priče i da sam joj pomogla da izađe iz svoje kućice kao puž, da joj nije lako napraviti takav korak – često.

Koja sreća! Uljepšala mi je tada dan zaista. Jer znam da je to velik korak za nju i nadam se da na tome neće stati. Iskreno se nadam! Da je ovo samo njen početak!

Ali, uvijek postoji iduće putovanje, tko zna što nam nosi, nadam se manje “nije ti to za mene” osoba!

 

Psst! Nives možete pratiti i na njezinom  blogu o putovanjima!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here