Oči u oči s jeseni i jednim sjećanjem

Dok uživam u laganoj vožnji „Banijskom magistralom“ sve šarajući pogledom po okolnim brežujcima ušarenjenim nevjerojatnim koloritom razmišljam kako je, čini mi se, još jučer sve ovo bilo jarko zeleno. Skoknuti ću danas do Viduševca. S Perlinskog brijega promatrati ću glinsku dolinu i udisati punim plućima. Zadnji je dan rujna, a u taj dan te tužne 91. godine Viduševac je privremeno prestao postojati. Mnogobrojni crveni krovovi nestali su u plamenim jezicima. To rano jutro zadnji put vidjesmo selo takvim kakvo je bilo. Selo koje smo poznavali, u kojem smo se rodili i rasli.
S doline svrnem pogled prateći cestu koja nestaje s vidika u šarenilu šumarka, grmlja i živica. Ta cesta tada je značila spas. Tom su cestom krenuli mnogi noseći išta ili ništa bježeći i ne znajući što se to i zašto dešava. Godinama želim i sam, kao tada, krenuti tom cestom i prisjetiti se tog tužnog putovanja. Nikako da se odlučim. Straši me saznanje da ću na tom putu pronaći neke uspomene koje davno zakopah i isplakah. Straši me i saznanje da na toj cesti danas neću nikoga sresti. Osvrtati ću se na križeve usput. Oronule i napuštene kao i sela koja nekad bijahu posložena uz tu cestu. Nema tu više ni ljudi, ni sela ni križeva. Ovim šumama, napuštenim selima, rezrovanim puteljcima danas gospodari divljač, a šuma preuzima i revno sakriva ono što osta od čovjeka i nečovjeka. I tako do Kupe. Tridesetak kilometara dalje je Zagreb. A ovdje, sjećam se kada za blagoslov kuća hodah s župnikom i zvonarom, nema više Biščanova, Turćenice, Velike Soline, Batura, Gornjeg i Donjeg Selkovca. Ostali su križevi. Sami i zaboravljeni.
Ne, ne treba mi nitko da hoda danas sa mnom. Pred kamere staju oni koji su o tim vremenima samo čuli priče od nas. Oni znaju. Znaju i pričaju svoju priču gledajući nas s podozrenjem. U pravu su jer nama prepuštaju i tugu i sjetu, a oni grade svijet koji mi ne razumijemo i koji, sigurno, nismo željeli. Nama ostavljaju upitnike krenuti ovim putem ili ne? Prekrižiti se pred naherenim selkovačkim križem ili ne?
Ne, neću ni danas krenuti tim putom.
Idem polako prema dolini. Pramenovi magle izviru iz nepreglednih šikara i daju neku nestvarnu sliku kao da se boja razlila po paleti. Iz dvorišta leluja dim noseći u sebi i miris svježe pečenih kestena čija sezona je upravo krenula. Kušam blago kiseli mošt zalijevajući slatkasti kesten upravo skinut s plamena.
A jesen, jesen dolazi potiho s hladnim sjenama usprkos sjajnom suncu, obiljem voća i plodova, širokom paletom boja u krošnjama, livadama, šumarcima, ………… jesen je, jednostavno, neumitna. Tu. Oči u oči sa mnom.
Marjan Gašljević

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here