Putopis: Sanski Most: putovima feminizma

„Molim Vas, recite mi koliko još ima do Sanskog Mosta?“
„Ovo je Sanski Most“, odvratila je prodavačica
Moja nevjerojatna sposobnost orijentacije još je jednom došla do izražaja. Ali, krenut ću od početka.
Cilj je bila Sunčica, pravnica, poguzija („onaj tko može i voli dobro i puno jesti“, na bosanskom slengu), prekaljena feministica i što je najvažnije, moja prijateljica. Sunčicu sam dosad dvaput posjetio u njezinom rodnom Bihaću. Budući da je počela stažirati u Općinskoj upravi Sanskog Mosta, baš kao i živjeti ondje, očito nije bila u Bihaću. Stariji, mudriji i iskusniji ljudi kažu: „Ako želiš putovati stopom, najbolje je stopirati.“ Vođen spomenutim savjetom, tako sam i napravio. Valjalo je još malo uresiti vlastiti stoperski životopis. I vidjeti Sunčicu, naravno!
„Rijetko stajem“, povjerila mi se jednom jedna vozačica koja je odgovorila pozivu prsta moga. „Nikad ne znaš kakvu budalu možeš povesti.
„Drago mi je da ste povezli ovu budalu“, u potpunosti sam se složio s njom.
U Sanski Most ili jednostavno Sanu, kako ga od milja zovu njegovi stanovnici, krenuo sam ujutro, ne znajući koliko će mi trebati, ni kad ću stići. Ali, ta nepredvidljivost je jedna od stvari koje volim kod stopiranja. Iz Siska sam vrlo brzo došao do Kostajnice gdje sam i prešao granicu s Bosnom i Hercegovinom. To je zaista jedan od opuštenijih graničnih prijelaza. Iako sam na leđima nosio teret nekoliko opomena zbog organiziranog kriminala počinjenog na vlastitom biciklu (prelazak biciklom preko pješačkog prijelaza, prelazak kroz crveno svjetlo…), prošetao sam do bosanske strane, zaboravivši uopće pokazati osobnu hrvatskoj graničnoj policiji. Inače, hrvatska policija je divna i ljubazna i uvijek mi izađe u susret i zaista mogu izreći samo riječi hvale kad je ona u pitanju. Susretljivost i srdačnost ljudi iz Bosne i Hercegovine izašla je na vidjelo čim sam prešao granicu. Mladić kojega sam pitao za smjer u kojem trebam stopirati, odmah me pozvao na piće u kafić koji je baš krenuo otvoriti. Zahvalio sam mu se, ali morao sam putovati. Vrlo brzo mi je stao gastarbajter iz Austrije. Prilično smo brzo prolazili uz Unu do Novog grada. Budući da nisam zapisao, a karta koju sada promatram mi nije baš najjasnija, nisam siguran gdje me točno ostavio nakon što smo izašli iz Bosanskog Novog. Znam samo da sam imao nevjerojatnu sreću, baš kao i uvijek, i da me povezao čovjek koji je išao direktno do Sanskog Mosta. Međutim, činjenica da sam već nekoliko sati u Bosni i Hercegovini, a još nisam okusio ni zalogaj zeljanice, počela je uzimati danak. Osjetio sam žalost, sjetu, čežnju i mučninu te sam prvi put otkako stopiram, zamolio nekoga da me ostavi. Bio sam već prilično blizu. Nakon što me čovjek koji me povezao ostavio blizu benzinske postaje, ušao sam unutra.
„Oprostite, kako da dođem do centra?“ pitao sam. Te dodao: „Grada?“
„Pa normalno da ‘do centra grada’! Ne valjda centra sela!“ odgovorio je živahni radnik
Na moje iznenađenje, on je odmah zamolio kolegu, da me usred vlastitog radnog vremena odveze do grada. Ovaj me bez imalo protivljenja, i uz pršteću dobru volju, odvezao i pokazao mi grad. „Ljudi Bosne i Hercegovine, Otvoreni, prijazni, gostoljubivi, intelektualci, oni koji misle, poguzije, prolaznici, znanci, moji prijatelji; darežljivi, samosvjesni, Ljudi od pera, miroljubivi, slobodoumni, Ljudi, Ljudi koje poznam, kojima se veselim, jer ću ih upoznati; Ljudi!“ Kao što neprestano govorim, Ljudi Bosne i Hercegovine, insani, su njezin najdragocjeniji dio. Budući da je radila do 15:30, a ja stigao daleko prije svih mojih očekivanja, otišao sam do Sunčice u Općinu. Već se dugo nismo vidjeli. Bio sam tako sretan! Ma Sunčica vam je istodobno prekrasna cura i ljuta Krajiškinja s kojom nema labavo! I stara šminkerica, također. Ono što dominira Sanskim Mostom definitivno je Hamza-begova džamija. U 16. stoljeću dao ju je izgraditi i uvakufio, odnosno, svojevoljno izdvojio vlastiti novac za gradnju, a zatim predao na korištenje narodu, Hamza-beg Biharović. Nakon što je do temelja srušena, džamija je u potpunosti obnovljena i ponovno otvorena 2000. godine. Hamza-begova džamija je jedina džamija u Bosni i Hercegovini s četiri munare. Munara ili minaret je toranj u sklopu svake džamije s kojega glas mujezina poziva vjernike na jedan od pet dnevnih namaza, molitvi. Naravno da sam odmah potražio i knjižnicu! U Sanskom Mostu postoje dvije. Jedna je kombinirana knjižnica za djecu i odrasle, a druga se nalazi u sklopu džamije. Iznenadila me čistoća rijeke Sane koja svojom ljepotom podsjeća na neodoljivu Unu. Dok sam čekao da Sunčica završi s poslom, poslao sam magnetić s motivom Sane Adeli, najljepšoj ženi i vještici na svijetu. Šetajući, za pogled mi zapne gospodin koji je nasred pločnika stavio tenisicu koju je našao na cesti. Počeo sam objašnjavati da je to izgubljena Pepeljugina cipelica, onim prolaznicima koji su me htjeli slušati, a takvih nije bilo mnogo. U Bosni i Hercegovini ćete uvijek naletjeti na knjige koje se prodaju na ulici. Ni Sanski Most nije iznimka. Simpatični prodavač objasnio mi je kako svoj posao u službi literature odrađuje sezonski. Navečer se glavna ulica zatvara za promet i grad buja. Sunčica mi je objasnila da sam došao u vrijeme najžešće turističke sezone. Pekare, kafići, prodavači palačinki, luna park, ulični izvođači…Sve i svatko trudi se pružiti najbolje od sebe do kasnih noćnih sati. Iako sam se i sam želio pridružiti u breakdanceu jednom od plesača koji je nastupao nasred ulice, Sunčica me krajiškom mekoćom uvjerila da mi ne do bog da tako nešto napravim. Potaknut milovanjem njezinog lakta o moja rebra, džentlmenski sam popustio. Istovremeno sam uspio sačuvati obraz, dobro vladanje, baš kao i cjelovitost rebara. Bilo mi je neobično što moram spavati na kauču, i to još u sobi. Zadnji put kad sam vidio Sunčicu, u Bihaću, noć sam proveo na klupi autobusnog kolodvora, okružen zavodljivim dahtanjem šarmantnih bihaćkih psina. Ali, čovjek se na sve nauči, pa tako i na spavanje u interijeru. Probudio sam se malo ranije, tako da sam mogao uživati u zvuku ezana, koji je pozivao na sabah namaz, prvu jutarnju molitvu. Malo kasnije svjedočio sam i ne tako milozvučnom zvuku motorke. Neki vrijedni Sanjani očito nisu birali vrijeme da budu vrijedni i usput malo izlude svoje, još snene, susjede. Nakon doručka, najvažnijem od svih obroka u danu, naravno uz ručak i večeru, i zajutrak i užinu, odlučio sam krenuti natrag u Sisak. Iznova stopirajući, vratio sam se kroz Prijedor, u kojem je ljubazni mladić na osnovu mog govora zaključio kako sam Slovenac (Imao je curu Slovenku. Dakle, zna što priča). U Novom Gradu sam prvi put probao sladoled iz automata i bio je baš odličan. S druželjubivim ugostiteljima iz Slavonije dovezao sam se do Petrinje a zatim sam se zahvaljujući ljudima koji se i dan danas vjenčavaju i simpatičnim članovima Vigo banda koji im sviraju i koji su me povezli na putu do jedne od svadbi, vratio kući.
I eto, kao što kaže jedna stara poslovica iz Sanskog Mosta: „Postoji jedna stara poslovica iz Sanskog Mosta.“

Za PS portal Denis Vidović

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here