Noć u nekom paralelnom svemiru.

Vrijeme je bilo stvoreno za malo potegnut po gasu. Lagana kišica što je probijala kroz izmaglicu davala je poseban štih stvarajući neku vrstu igre sa svjetlima kolone iz suprotnog smjera i crvenim stražnjim svjetlima puževa koji su se crevili ispred mene.

Prebacio sam u nižu brzinu i stisnuo gas. Prvi, drugi, treći, još malo pa ću i četvrtog… Sranje! Iza zavoja su se odjednom stvorila neka svjetla. Kočnica, ali oprezno s osjećajem (opet nisam bio toliko pijan). Ubacujem se između trećeg i četvrtog. Kreten iz trećeg, valjda u panici, zapičio po kočnici. Ma ‘ko ti dade vozačku seronjo nespretni!? Vidim ja, počeo on proklizavati pa mislim: „Nisam valjda te jebene sreće da će na me s tom truljom.“ Srećom, odvrtio se on na suprotni trak ceste i već sam mislio kako će pokupiti onoga iz kontra smjera, ali taj je iskoristio ugibalište autobusnog stajališta i nekako uspio izbjeći seronju koji nema pojma o vožnji.

„E, svakakvi danas voze aute“, mislio sam u sebi dok sam tražio mobitel koji mi je skliznuo na pod u cijeloj toj gunguli, nadajući se da neću cijelu poruku morati tipkati ispočetka. Napipao sam uređaj vrškom prsta i sagnuo se po njega. Kada sam podigao glavu vidio sam u retrovizoru plava svjetla. „Samo ste mi još vi trebali“, procijedio sam kroz zube.

Sjedio sam u autu upalivši sva četiri. Stamena prilika s kapom duboko nabijenom na čelo pokucala mi je na prozor.

„Dobra večer gospodine. Vozačku i prometnu molim.“

„Dobra večer. Samo da ih nađem… A zašto ste baš mene zaustavili? Što sam ja to krivo napravio?“

„Koristili ste mobitel za vrijeme vožnje, preticali kolonu automobila po punoj crti neposredno prije nepreglednog zavoja, bazdite po alkoholu i skrivili ste slijetanje drugog vozila s ceste.“

„Joj, što ste Vi slatki!“

„Stvarno?“

„Kad Vam kažem.“

„A jesam li slađi iz profila ili ovako?“

„’Ajte skinite malo kapu da vas vidim bez nje… Ma, definitivno iz profila i to s kapom ste najslađi.“

„Oh…“ crvenilo u obrazima „najljepše Vam se zahvaljujem. Jako ste ljubazni. Izvolite dokumente i možete ići.“

„A što je bilo s onim… znate mobitel, kolona, puna crta…“

„Ništa. Netko kome su drugi ljudi slatki ne može ni u kom slučaju napraviti nešto pogrešno. To stoji u zakonu.“

„Kojem zakonu?“

„Onom po kojem se sve ravna.“

„Kad je tako, žurim. Laku noć Slatkiću.“

Rumenilo zadovoljstva u obrazima, „laku noć Premijeru.“

A. Olujić

 

NAPOMENA: Ovo je djelo fikcije i svaka sličnost sa stvarnim osobama, državnim službenicima, političarima, novinarima i vozačima svih spolova i rodova kao i događajima, a posebice komplimentima, je slučajna.

PS-portal

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here