U godištu, kada patnja sva svoja mrtva tijela zavija u krpe satkane od tame, živjet će dvoje, a to neće niti znati. Patit će jednako, samo će im u ustima zubi drugačije gristi, samo će ih nepca probranim okusima razlikovati. Jedno će voljeti drugo, a drugo će isto tako voljeti to svoje jedno; uzvraćeno, uzajamno, uzaludno, čedno. Bit će tako, samo što se vjerovati neće, pronjušit će ljudi, pronaći će kako lišiti ih sreće. Živjet će dugo, a neće nit’ to znati; oči će im se samo jednom u ponor, pogled, stopiti, molit će potom da im netko te ljigave, žive, crne krakove od muke zanavijek skrati, jer pogledi će sjećanje na ljubav postati, lijepa dama koja nikada ne umire i jedino što su sebi toplom krvlju ikad uspjeli dati. Žalost započet će priču, govoriti o sestri tuzi i kako je još jednom pobijedila mladost, kako je ubila dvoje koji si nit’ pisma još poslali nisu, koje niti odsanjati smrtno htjela nije. Priznat će kako promašaj joj nije što život više ne voli kao nekada prije, reći će još jednom kako one s dušom uzaludne sreće ne poštuje, njih otima i drobi, postaju staro, potrošeno smeće.

Oni što zavoljeli se jesu, na tren samo, i voljet će se dok živoga je srca, ostat će sami, svaka će im stjenka tijela pokazati kako predivno to zvuči kada tijelo puca, kada tkiva više nema i traži se samo žila da se u nju zrak upusti; ili oštrica, ili ljekoviti predozirani mrak. Za pogled, samo, poraženi prodisati za života neće, kukce iz glave vadit će, kopljima zastava na pola sebe častiti, slamati slova pustih riječi iz zaostalih rečenica bez smisla, suton skrivati od dana bez dana; udahnuti prhut nevidljivih zvijezda ipak neće. Jer neće ih biti, slavoluci su nad glavama drugih, za voljene nije dozvoljeno da sjaje dok zakopani nestaju u blatu običnog stijenja. Blokirana pomoć nije dovoljna, odustat će jer prozivaju ih ljudi, svijet, smrt.

Mrze, znaju, umiru. Ljubav nikada osjetiti neće, osjećaj baš nikada voljeti neće.

Mario Lovreković – Lovra

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here