Je li nekima konačno dosta?

Dok navečer čekam da se moje muško javi nakon posla, vrtim po popularnom fejsu novitete mojih prijatelja. Još jedan ode. Pa još jedan. Kad kažem da odoše, ne mislim da će na pivo kod brata Dine ili na tekmu Dinama. Odoše nekih šesto kilometara dalje, što je minimum danas ili pak punih dvije tisuće dalje na obećani zeleni otok. I to moje muško je na tom otoku. Od skoro 80 otoka i preko 500 otočića u Hrvatskoj, on je eto odabrao neki tuđi. Irski.
Danas je više Hrvata u Irskoj i Njemačkoj nego u Hrvatskoj. Pobjegoše ljudi glavom bez obzira od 41. i 91. A najviše bježe od 2001. i 2011. Mislim da će 2021. biti kobna. Kao u onom kultnim srpskim Maratoncima, netko će viknuti : ostadoše samo dugmići! Ostat ćemo mi popularni uhljebi.
E sad, da pojasnim nas uhljebe. Tako nas zovu neki koji su bili uhljebljeni prije nas ili poslije nas. Kažu da je uhljeb „osoba koja je nekvalificirana i nesposobna za ispunjavanje posla za koji je plaćena, a zaposlena je zahvaljujući političkim ili rodbinskim vezama.“ I onda si ja vrtim film. Ako ja nisam član niti jedne stranke vladajuće ni amo ni tamo, ako mi ni otac ni kum ni itko od bliže i daljnje rodbine nije pomogao u zaposlenju, jesam li ja poluuhljeb? Ali ima tu još, ako sam ja netko tko ima sve potrebne kvalifikacije za posao koji radi, zapravo, za više poslova čak jer sam eto završila te neke škole, fakultete, odstažirala nekoliko godina i nakon ukupno dvadeset i jednu godinu svih tih kvalifikacija radim, jesam li ja uhljeb ili ne?
Ono što me posebno brine je što one prave uhljebe nitko ne smije spomenuti. Jer mu otac direktor nekog poduzeća, mater mu šefica neke jake stranke, a stric vlasnik neke medijske kuće. Tu svi moramo šutjeti. Može se siroče jako nasekirati pa mu pukne čir pa brzo helihopteri pa liječenje van zemlje pa plaćanje svih duševnih boli i odsustva od posla, kuće, zemlje. A kada treba liječiti bolesno dijete, oni kažu, zovite te neke telefone pa ćemo na taj način skupiti novce. I još ćemo vam mi uzeti od tog prikupljenog novca jer moramo se i mi liječiti. Vani jel. Naši doktori i sestre i tako bježe van. Kaže moj frend kako će nas uskoro liječiti na daljinu, opet preko tih telefona.
Brinem se jer o nama kvalificiranim uhljebima brinu nekvalificirani uhljebi. To su oni koji ginu za viši cilj. Najčešće su to oni koji su vanredno studirali preko deset godina i diplomirali tik pred zaposlenje ili su po diplomu srednje škole išli u neki tuđi grad u tuđe države. Nisu svi te sreće da su mogli kupiti. Sirotanovići nisu imali novce, a nitko za njih nije htio pokrenuti te neke telefone. Ali kad progovore, moj Bože, ja plačem. Đe sam bila 2001.? Đe? Što nisam ošla u Njemačku? Bojim se i pitati što su zadnje pročitali? Koji im je omiljeni pisac, a koji glazbenik? Znaju li da neznam ne postoji kao ni ljep dan.
I onda ja pokušavam ignorirati te stare uhljebe i nove uhljebe i samo raditi svoj posao najbolje što znam i živjeti. Ups, preživljavati. Toliko sam uhljebljena da imam te neke kredite i da mi ono muško ne šalje za Linoladu, gledala bi ju samo na slikama. Ne, ne možemo mi imati novce i za Linoladu i za kredit i za grijanje. Biraj brale! Ljeti je lako, možeš i pivo na balkonu popiti. Ali zimi, zimi nam dušmani naplate svaki članak radijatora. Onda ni piva ni Linolade.
Ja još uvijek čekam. I živim za dan kad će netko reći, gotovo je. Konačno su pokrali sve što su mogli, namjestili sve natječaje za rodbinu i prijatelje i sada im je dosta. Živim za dan kada će kvalitetan, školovan i nadasve apolitičan kadar voditi sve ustanove i tvrtke. Nadam se da će konačno stati prepirka oko toga gdje je tko bio 41. ,a gdje 91. Pogledajte pokojnog Tuđmana. Bio je dragi moji na pravoj strani. I 41. i 91. Sad se okreće u zemlji jer više od pola njegovih vojnika koji su stvarali ovu državu nema ni za pivo ni Linoladu, a djeca im otišla van. Uskoro neće biti ni države. Džaba su stvarali za one koji su ju pokrali. I još uvijek uzimaju. Je li vam konačno dosta? Ili se ponavlja Matoševa 1909.?
„…Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama! „
Oni koji misle da je“ ljepo samo pjesme na radiu slušati, ne će ovo razumijeti.“

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna i besramna. Još uvijek vjerujem da se škola, rad i poštenje isplate. Još uvijek najviše cijenim radnika. Pravog radnika. Kvalificiranog.

Dragana Čubrilo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here