Marina 5

Tog 8. listopada 1991. svatko je negdje radio svoj posao ili ga je jednostavno izbjegavao. Hrvatski Sabor donosio je najvažniju odluku u svom postojanju, odluku o raskidanju svih državno-pravnih veza s SFRJ te Hrvatskoj neovisnosti. Mi, tada ZNG-ovci, nepunih pedesetak kilometara dalje od Zagreba malobrojnim snagama uspješno smo se odupirali brojnijem neprijatelju koji je u, tada, svojoj nemoći svkodnevno topništvom razarao Sisak i okolne gradove i sela. Dan prije, neprijateljsko zrakoplovstvo raketiralo je Banske dvore, a već zloglasna JNA „čučala“ je još uvijek u nekim vojarnama. U bazi 155. lovačkog puka na, primerice, „Plesu“. U svim tim zbivanjima i nemjerljivo važnijim od onog kojeg nameravam spomenuti, uglavnom malobrojni znaju da smo tog dana osvojili i prvi helikopter. Mil MI-8 „Hip“. Prizemljen je hrvatskom puškom, a doživio je, poslije prvog, i još dva prizemljenja – opet hrvatskom puškom. Poslije trećeg prisilnog prizemljenja njegova letačka karijera je okončana, a meni je ostalo jedno sjećanje. Priča je iz knjige „Dnevnik jednog Tekuta“
M. Gašljević.

MARINA 5

U vrlo kratkom roku sezone padanja vojarni Glavni stožer je uspio u najvećoj mjeri staviti pod svoju kontrolu vojarne koje su se predale i pale kao i one koje se tek čekalo da padnu u naše ruke. I ako je bilo izuzetaka temeljenih uglavnom na neposluhu materijalno tehnička sredstva zatečena u vojarnama stavljana su pod nadzor GS-a i logično, sukladno istinskim potrebama raspoređivana po postrojbama. Stvarni problem javio bi se najčešće kada je trebalo spojiti ljudstvo s tehnikom. Veliko srce Hrvatskih dragovoljaca i ljubav prema domovini na žalost nisu bili dovoljni da bi se trenutno usvojila znanja potrebna za uporabu zatečene bojne tehnike. Na terenu bi se sretali s nepoznavanjem čak i novijeg osobnog naoružanja tako da smo svi u zapovjedništvu imali permanentnu zadaću obuke ljudstva tamo gdje bi se zatekli u pojedinim trenucima. Za složenije borbene sustave bilo je potrebno osnovati specijalizirane postrojbe s ljudstvom adekvatnih VES-ova tako da se izbjegne dugotrajna obuka za koju na koncu konca nije niti bilo vremena. Oliveti i njegova malobrojna ekipa personalaca danonoćno su kopali po kartotekama tražeći ljudstvo za topničke, protivoklopne, PZO i druge specijalističke postrojbe.
«Što je to spavati?»
Ogledalo se pitanje u Olivetijevim očima s rakunskim podočnjacima kada bih ga sreo na hodniku s loncem vruće kave koju nosi u svoj «brlog» pretrpan papirima. Najtužnije bi bilo kada se je javila potreba nekog rijetkog specijalističkog VES-a i kada nađeš čovjeka s tim VES-om a on neće u ZNG, tada još nisi imao instrumenata prisile, a takovih slučajeva, htjeli mi to priznati ili ne, nije nedostajalo. O tim spoznajama nerijetko smo raspravljali onako uz kavu. I osobno sam doživio nekoliko teških razočarenja. Jedan moj dugogodišnji, poslije toga bivši, prijatelj kada sam ga pozvao da nam se priključi začuđeno mi je odgovorio:
«Što je tebi, pa ja imam ženu i djecu.»
Nevjerojatno! Zar je on mislio da mi drugi imamo medvjede. Da mi se je u nekom drugom trenutku toliki broj poznanika požalio na teške boleštine koje ih more vjerojatno bih ih sažalijevao ili bih bio ponosan na svoje poznanike koji su odjednom postali toliko neophodni u svojim radnim sredinama pa makar i ne radile.
Osobno me nije ljutilo i zabrinjavalo što sam, odjednom, nestankom mog «odobrenja», postao nezanimljiv. Čak sam, u izvjesnoj mjeri, bio i sretan. Napokon sam se mogao posvetiti isključivo svom poslu. Cjelodnevna borba s papirologijom i Topova sistematičnost kontra moje površnosti iscrpljivale su me i fizički i psihički. Na sreću tom beskonačnom papirnom poslu bez kojeg se ipak ne može kraj je došao već poslijepodne. Vladek, Božin vozač iznenada je banuo na vratima sobe uspravljen u svoj svojoj visini, zasukani rukavi «M» broja košulje skrivali su mu nervozne prste, svečano mi je priopćio:
« Tekut, gazda te odmah treba.»
I Božo je imao loš dan, borba s papirologijom ga je slomila, vedjelo se je na prvi pogled. Umornim glasom mi je priopćio:
«Kod Male Gorice naši su srušili helikopter. Izgleda da nije jače oštećen. Javili su mi da nešto nije u redu sa strujom. Ti se razumiješ u struju, odi odmah tamo i odvezi taj helikopter u Lučko kako god znaš dok ga četnici nisu uništili topništvom. Vlado, idi s Tekutom i ne vraćajte se dok to ne obavite.»
Ne mogu vjerovati, Vladek vozi šuti i stalno me pogledava. Negdje kod Petrovca skrušeno mi se obrati:
«Znate kaj gospon Tekut, ja se bome ne bum z vami vozil»!
Zabezeknuto sam ga pogledao i prasnuo u smijeh. Jedva sam mu uspio objasniti da ja nemam namjeru voziti helikopter jer o toj mašini nemam pojma već da imam namjeru organizirati da se helikopter osposobi i preveze do Lučkog.
Južno od sela Mala Gorica u neposrednoj blizini Kupe u već prizrelom kukuruzu prizemljena je «osmica». Dvadesetak osoba motalo se okolo, zavirivalo, njuškalo. Pilota ranjenog u nogu policija je odvezla u bolnicu a s njim i kopilota. Drugih osoba nije bilo u letjelici. Površnim pregledom utvrdio sam da je helikopter pogođen vjerojatno automatskom puškom i to u pomoćni rezervoar i pilot u nogu koji je u strahu prizemljio letjelicu. Na žalost odmah po prizemljenju usprkos činjenici da je među prvima pristigla policijska patrola koja je zbrinula posadu letjelice pristigli civili operušali su helikopter toliko da su poderali čak i unutrašnju oplatu na više mjesta tražeći tko zna što. Odnijeti su svi akumulatori (ne znam čemu takovi mogu poslužiti) tako da je za startanje turbine bilo potrebno dopremiti agregat. Trebali smo dakle nabaviti agregat za startanje i , naravno, pilota koji će letjelicu odvesti do Lučkog.
U već debelim noćnim satima ekipa iz Zagreba dovezla je agregat s aerodroma u Lučkom te pilota i mehaničara koji su još uvijek, očito, bili neutralni jer su stalno nešto prigovarali a osnovni argument dečki koji su ih dovezli bilo je kucanje po osobnom naoružanju. Od kuda se je u toj ekipi stvorio i Zdravko neka ptice pogode, nakostrušen kao i obično nije im dao previše izbora. Na žalost prvi zaključak je bio da dovezeni agregat nije dovoljno snažan da bi startao «osmicu» a povoljna je bila ocjena da helikopter nema oštećenja koja bi priječila njegov prelet do Lučkog odnosno startanje ali se adekvatnim agregatom. Još veći problem je činjenica da takav agregat ima samo na aerodromu Pleso koji je još uvijek pod kontrolom tzv. JNA. Odluka je brzo donijeta, preko civilnog dijela aerodroma jednostavno ukrasti agregat. Rečeno, učinjeno.
Vozač aerodromskog agregata na sreću bio je na našoj strani, bez riječi povezao je ovo neobično vozilo za njega u nepoznato. Neobično žuto vozilo malih kotača slično napola zgnječenom kamionu krenulo je prema Maloj Gorici dok su za nama vikali:
«Držite Ustaše!»
Opet je nastao problem kada je vozilo trebalo sići sa ceste na seoski put i ući u kukuruz.
«Nema šanse!»
Izašao je iz vozila njegov vozač. Takva simbioza rijetko se vidi. Žute kose i brade u boji svog vozila čovjek je također izgledao kao dvometraš sprešan na metar i dvadeset. Agregat samo jednostavno zakvačili za traktor i dosanjkali ga do helikoptera. I Božo se tu stvorio odnekud.
Zakratko je zatutnjala turbina i zavrtjela se elisa. Zdravko s nekoliko dečki ukrcao se u helikopter da ga doprati do Lučkog, za svaki slučaj. U pet sati ujutro helikopter je na opće oduševljenje okupljenih poletio put Lučkog. Božu smo zamolili da mu da ime.
«Neka bude Marina Pet. Po mojoj unuci i satu kada je poletio.»
Dade mu Božo ime.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here