Piše: Stanko Radulović Kika

Ali pamtim još one livade, one rijeke, one šume i puteljke, staru majku dok se smije i ognjište dok me grije…stihovi pjesme koja u meni uvijek probudi gomilu emocija, valjda i zbog činjenice da me od šuma i puteljaka mog djetinjstva sada dijeli stotine kilometara, ali i nekoliko desetljeća.

Nekada vas fotografija na internetu vrati 30 ili 40 godina unazad, a nekada to učini neka pjesma koju čujete na radiju ili televiziji. Meni su se istovremeno poklopila oba trenutka, i zašto ne reći, suze su same potekle, jer sjećanje na sretno djetinjstvo kod mene uvijek izmami buru osjećaja. Naime, zaova moje profesorice iz srednje škole, Lidija Werft, objavila je na facebooku fotografije sa ketenijade u Kostajnici, a nekako u isto vrijeme na tv ekranu pojavio se  bezvremeni hit Hanke Paldum koji je valjda i zbog svih događaja iz prošlosti, natjerao suze na moje oči, podsjetio me na roditelje i vrijeme kada sam istinski bio sretan, a da toga nisam ni bio svjestan. Valjda je uvijek tako, kao u pjesmi Desanke Maksimović..”jer sreća je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da”.
I tako, vratih se u vrijeme od prije 35 godina kada je Hanka pjevala “ali pamtim još one livade, one rijeke, one šume i puteljke”, i baš te šume i puteljci, livade i rijeke ostaše u sjećanju urezani kao najljepše uspomene bezbrižnog djetinjstva punog igre i ljubavi kada smo i mi i naši roditelji imali vremena na pretek za rad druženje, da provodimo vrijeme sa prijateljima, ali i u šetnjama po livadama djetinjstva što se ne zaboravlja.

Kažu da svako godišnje doba nosi svoju ljepotu, neke nove mirise i boje koje neko primjeti, a neko samo protrči pored njih. Tako i jesen ima svoje čari. U jesen u Petrinji više nema opojnog mirisa lipa, nema više sjaja krijesnica na nasipu, ali zato lišće dobije neko šarenilo boja, a slapovi Petrinjčice zažubore snažnije. U okolnim šumama prošaranim paletom boja lišća počinju zriti kesteni koje smo tako voljeli kao djeca brati tokom jutra, najčešće vikendom, ali i radnim danima, ako nismo imali previše gradiva za učenje tog dana. Mada meni to nikad nije bio problem, učenje je uvijek moglo sačekati neki novi dan, neku novu nedjelju ili godinu… To branje kestenja u petrinjskim šumama bila je prava čarolija, a tek večernja okupljanja ispred zgrade kada bi se provodili uz pjesmu pored vatre na kojoj bi pekli plodove jeseni i pričali prijateljima često i one lovačko-ribolovačke priče u koje ponekad ni sami nismo vjerovali.
Moji roditelji su bili skromni ljudi, nikada nisu težili velikim stvarima i gomili para, bili su zadovoljni sa onim što imaju, pa sam tako i ja odrastao pored njih učeći da je skromnost vrlina i da novac nije najvažniji u životu jednog čovjeka. Zbog toga sam volio te jesenje dane i kada kiša pada i kad sjedimo uvečer pored špareta, jer u listopadu se u Petrinji često uveliko loži, i na tabli “smederevca” pečemo kestene kojim ćemo zajedno zasladiti dan što je na izmaku. Tata i ja bi se često znali primaknuti šparetu i ukrasti sa table pored mame neki vruć kesten, a ona bi nas blago drvenom kuhačom, kojom je mješala kestene, pecnula po rukama.
– Nemoj po žglavkima, “vrisnuo” bi tata, brzo sklonio ruku i svi bi prasnuli u smijeh.
To bi bio samo signal za nove dosjetke koje bi tata i ja smišljali kako bi nadmudrili nepokolebljivu Branku koja bi uvijek težila dovesti nas u red. Slično bi bilo kada bi se pekle palačinke ili krafne, priganice mama nikada nije pravila.
I baš ti keseteni su mogli okupirati moju obitelj cijelog dana. Znali smo ponekad ujutro ustati, a svi smo se rano budili, i odemo zajedno u šumu iznad Pigika brati kestene. Svako ponese po vrećicu ili dvije i onako, obiteljski beremo kestene u hladovini šume. Natjecali bi se tko će najviše nabrati i nekako se tata uvijek trudio da iz tog triagonala najmlađi učesnik izađe kao pobjednik, valjda je tako trenirao moj pobjednički duh. Na sličan način kao kada bi se natjecali i ko će prvi pojesti neko jelo koje nisam baš volio, a bilo je tog dana na meniju. Uglavnom bih ja bio pobjednik, ali je to značilo i da sam sve pojeo, a da je on ispunio svoj zacrtani cilj. Kako sam samo naivan bio tih godina. Nabrali bi do podneva nekoliko desetaka kilograma kesteni, jer petrinjske šume bile su bogate ovim plodovima, i onda bi užurbano krenuli kući da mama spremi ručak i dok se još u loncu krčka neka juha, probamo i nekoliko vrućih, tek ispečenih kesteni, mada je tata više volio kuhane. Misirs pečenih kestena koji bi tih jesenjih večeri ispunjavao kuću čini mi se da i danas osjećam u nozdrvama.

I škola je znala organizirati jesenje branje kesteni, kada bi subotom, ako se dobro sjećam, učenici zajedno sa svojim nastavnicima odlazili u šumu na branje kestena. Gomila razdragane djece raspršila bi se tako po šumi, gazeći jutarnju listopadsku rosu, tragajući za ukusnim plodovima koji su se često skrivali u svojim bodljikavim šišarkama, ili ispod već opalog lišća. Ubrane plodove odnijeli bi školu koja bi ih prodala “Šumariji”, a od zarađenog novca kupovalo bi se sve što je potrebno za školu.
Pamtim i da sam sa prijateljima iz ulice često išao brati kestene u šumu iznad Pigika, subotom poslije škole ili nedjeljom ujutro. Okupili bi se ispred zgrade i zajedno otišlibrati kestene koje ćemo poslije zajedno peći ispred zgrade. Danijel, Davor, Hama, Danijela i ja,ponekad bi nam se pridružio još poneko, donijeli bi nekoliko punih vrećica kestena i nevečer bi Danijel Miljković naložio vatru između dvije cigle –  bio je najbolji od svih nas u tome, na kojoj bi poslije pekli ukusni plodove jeseni. U to vrijeme u Petrinji su u svim kućama postojale velike i široke rajngle, koje su nekad služile za koljevinu, o tome nekom drugom prilikom, a koje su odslužile svoje. Dno rajngle bi izbušili čavlima, naslonili je na one cigle i u nju ubacili kestene koji bi se tako na vrlo praktičan način pekli u prohladnim jesenskim noćima pored logorske vatre koja bi grijala naša mladalačka srca, dušu, ali i tijela.  Ponekad bi nam se pored vatre pridruživali i stariji koji bi nam u takvim trenucima bivali bliskiji, iskreniji i otvoreniji. Nekako bi i kod njih proradile uspomene, pa bi nam tako uz pucketanje vatre i kestena, šuštanje jesenjeg lišća na prohladnom povjetarcu, otkrivali tajne svoje mladosti i svojih prvih ljubavi.Tih večeri shvatali bi da su i naši roditelji bili slični nama i da su njihova strogost i namrštenost samo paravan iza kojeg se krije strah da nam se ne desi nešto život poslije ne bi mogao popraviti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here