Jozo Nikolić “Pismo”

Foto: Z. Turkulin "Pogled"

Jozo Nikolić

PISMO

 

U mom poštanskom sandučiću su ose i jedno slomljeno, istrulo ptičje krilo. Vodu i struju su mi isključili, računi su već odavno prestali pristizati. Poštar je rijetko prolazio mojom stranom ulice. Nije bilo ni susjeda. Jedna nagluha starica me je savjetovala: Ako hoćeš vidjeti ljude, idi na sahrane.

A onda mi je stiglo pismo. Ležalo je u mokrom sandučiću kao ruho siromašne mladenke koja je prestala čekati prosce i svako jutro ga rosila suzama koje samo djevojačko oko može isplakati. U pismu je pisalo:

Poštovani gospodine!
Ove godine naše selo slavi važnu obljetnicu. Pozivamo vas kao važnog  člana naše zajednice da svojim prisustvom uveličate ovo naše slavlje.
Vaši suseljani.

Kakvu je to važnu obljetnicu moglo slaviti moje selo koje je ličilo na rodin kljun zaboden u tvrdu rupu na sasušenom drvetu. Selo iz kojega se odlazilo, a u koje se nije vraćalo.I kakav sam to ja važan član bio. U selo sam došao samo kad su mi umrli roditelji. Radio sam u pilani, po cijeli dan teglio hrastove stupce.

U selo se moglo ući s bilo koje strane, sve staze su zarasle, iz trnja su siktale zmije. Seljani su naučili živjeti s njima. Zimi i s vukovima. Nisu bili opasnost za selo, više su bili zaštita.

Stigao sam u središte sela…

Vidio sam samo starice i starce. Sjedili su na smotuljcima sijena. U bakrenoj tepsiji su ležali komadi pocrnjelog mesa. Činilo se da nitko nije primjetio moj dolazak. Ili im to nije bilo važno? Jedna starica je pred mene gurnula komad mesa. Mršavi starac ga je zgrabio i gotovo cijelog ugurao u krezuba usta.

Malo se govorilo. Meni se nitko nije obraćao. Pijani starac je na mene bacio oglodanu kost. Ustao sam i krenuo ka izlazu iz sela. Šiljata brda su mi šeretski namigivala. Sigurno su mi se rugala. Meni, uglednom članu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here