Često obrađivana tema od Nazona, Kafke sve do Mihalića svodi se uvijek na promjenu, preobražaj, probrazbu, pretvaranje u različitim elementima života i stanja. Od Ovidija Nazona koji kronološkim redom događanja u 15 knjiga opisuje preobražaj 246 mitskih bića uzrokovanih naklonošću ili srdžbom bogova, ljudskom ljubavlju i požudom, razboritošću i nepromišljenosti. Životne situacije često bivaju obrađene groteskno i patetično. Ovidije Nazon rođen je 43. godine prije Krista, a iz Rima je prognan 2 godine poslije Krista iz povijesti nepoznatih razloga.

Na ovu priču potakle su me neke fotografije na koje sam slučajno nabasao listajući po pretrpanom i, naravno, neselektivno napunjenom vanjskom disku sa skoro 500 giga. Da sam ih kojim slučajem tražio vjerojatno ih ne bih našao kao ni one koje sam pokušao naći pa naišao na ove.

E pa priča oko ovih fotografija se, u stvari, i ne bi mogla nazvati metamorfozom jer se likovi s fotke nisu ništa promijenili osim što su ostarjeli. Fotografije su snimljene 13. studenog 1983. godine prilikom krštenja mog sina Ivana u sisačkoj župnoj crkvi Svetog Križa. Ivan je kršten po župniku Alojziju Petranoviću na poldanjoj misi u polupraznoj crkvi.

Kako li da nađem pravi izraz za, recimo, činjenicu da je krsni kum Ićo tada bio partijski sekretar, mislim, u Gredi, njegov otac, blagopokojni Josip, sekretar u Turopolju a ja u Sisku. S monsinjorom Petranovićem kojeg sam poznavao još iz vremena kada je bio gorski župnik lijepo smo surađivali iako nismo bili nešto preprimjerni župljani ipak smo češće od Božićne polnočke dolazili na crkvene obrede sukladno obiteljskoj tradiciji i vjeri koju su nam usadili naši roditelji i stari.

Sjetim se i nasmiješim tog dana kada smo ulazili u crkvu, kako rekoh polupraznu, a nekoliko muškaraca stajaše „pod korom“ pa kada nas vidješe samo strugnuše pokušavši se sakriti iza stupova kora. Poštovani „deda Joža“ uživao je u tom prizoru sve ih vrebajući uz opasku: „Vidio sam te.“ Tog dana, kao i mnogih drugih prije i poslije, nismo imali problema s mjestom u klecalima. Mogli smo birati od prvog do zadnjeg reda.

Naravno da je Jožino: „Vidio sam te.“ Ostalo samo na toj njegovoj pošalici za razliku od tih nekoliko likova koji su se uredno već sutradan na prvi radni dan poslije nedjelje požurili u komitet prijaviti nas „tri sekretara“ koji idemo u crkvu i, zamislite, nose dijete na krštenje. Oni su, izgleda, tamo došli „po zadatku“ za razliku od nas trojice kojima naredni dani i nisu bili nešto lijepi obzirom na „preslušavanja“  i ideološka uvjeravanja koja su uslijedila.

Danas kada odem kod Svetog Križa teško ću nači mjesto u klecalima, a kamo li u prvoj klupi. Tamo su, uglavnom, oni koje tada vidjesmo „ispod kora“. Metamorfoza čini svoje pa im ne zamjeram, a i moj vjerski nauk, seoski, moram reći jer sam potekao od oca i majke viduševačkih seljaka nikada me nisu učili nekoga mrziti ali niti željeti ikome zlo trčeći u „prvi red klecala“.

Eto i Ićo i ja ostasmo bez metamorfoze, osim one biološke, i, što je najgore, nije nam krivo. A i za deda Jožu kojeg se često sjetim i pomolim mu se za dušu (pod korom jer naprijed mi nema mjesta) a siguran sam zbog njegove dobrote da mu je Posljednji sud bio milostiv.

Sjetim se, isto tako, da sam uvijek prilikom nekih „politički nepoćudnih događanja“ sretao poznanike koje kada bi ih „zaskočio“ odmah pružili objašnjenje „da su na zadatku vidjeti tko je tu došao“. Sutra će požuriti da bi iza zatvorenih nekih „kožnih vrata“ referirali o nepoćudnima i uzeli svoju šakicu „škuda“.

I tako, dosta godina poslije, kipac biskupa Kvirina nakrivljen je kao i tada, a nakrivljen je i moj poštovani kum i prijatelj Ićo ali, danas, zbog biloške metamorfoze proteklih godina što ne znači da nije ostao onaj isti. A što nam drugo preostaje nego se pomiriti s činjenicom da smo „mali Hrvati“ jer smo kršteni u jastučiću, bili i ostali, na ovaj ili onaj način, „komunjare“ koji su pokušali iskijati svoje „grijehe“ ratujući za Domovinu od početka do kraja.  Ma, nema veze, bar nas ne mogu porediti s gusjenicama, a i pod korom se može moliti.

Kao kod Nazona; Groteskom ili patetikom svaka će duša putom koji je zaslužila ovozemaljskim životom. Bez metamorfoze, stranačke iskaznice, i bez „barba Luke“. Vjerujem.

Marjan Gašljević

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here