Govor na Gori događaj je iz Isusova života. Jedan od prvih i vjerojatno najvažnijih govora koje je održao za svog proročkog ovozemaljskog života. O kojoj se Gori radi danas ne znamo, no to nije niti važno. Bit će neka uzvisina u Galileji. Nakon što izabra apostole, te izliječi mnoge bolesne, Isusa okupljen narod zaiska da im rastumačio svoj nauk. Uspevši se na Goru, okružen učenicima, Isus stade besjediti. Ta besjeda prenesena je u Evanđelja. Središnja tema o kojoj Isus progovarao na Gori su temelji novog kršćanskog nauka i života. Kroz tu besjedu možda se najbolje odražava razlika Novozavjetne etike spram Starozavjetnih rigidnih pravila za život vjernika. Ovako je prema Mateju govorio Isus:

1Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici.
2On progovori i stane ih naučavati:
3»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
4Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
5Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
6Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
7Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
8Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
9Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
10Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!«

Temelji kršćanskog života u ovom tekstu predstavljeni su blaženstvima. U svemu osam blaženstava. U prvom dijelu svakog blaženstva je kršćanka krepost koju treba živjeti, a u drugom dijelu nagrada za istu. Pobrojana blaženstva uvelike odstupaju od onoga što je starovjeki čovjek smatrao srećom. Odstupaju i od onoga što danas možemo nazvati zadovoljstvom; blaženstvom. Upravo suprotno, na prvu, se čini da su ponuđena blaženstva više nalik prokletstvima nego nečim za čime bi čovjek za života žudio.

No Knjigu kao i uvijek ne valja čitati doslovno, već s promišljanjem. Razumijevanjem. Tada otkrivamo da stvari nisu toliko kontroverzne koliko bi se na prvi pogled mogle učiniti. Niti se sintagma siromašni duhom odnosi na one priproste koji će vazda spuštene glave poslušati gospodara, niti su krotki oni što u zamjenu za snishodljivo trpljenje očekuju plaću u nekoj virtualnoj budućnosti koju će stići poslije konačna kraja. Siromašnima duhom Isus nazivlje one gladne znanja i duhovne okrijepe koju nalaze u razumijevanju svijeta u i oko sebe. Krotki su pak oni koji se, razvivši svoje dobrote i talente, ne uzohole zbog svih tih svojih znanja i vještina, već su spremni smjerno ih podijeliti sa svojom braćom. Na njihovu i svoju korist. Za njihovo i svoje blaženstvo. U slavu Bogu. Učitelji koji bijahu Njegovi učenici; učenici koje će postati Učitelji Njegova nauka uistinu su jedini dostojni da baštine ovaj komadić Svemira koji nam je Božjom providnošću podaren.

Isus uočava da je starovjekovnom preskriptivnom etosu došao kraj. Da se čovjeka kao slobodno, misleće biće razvio, usložio; da ga nije više moguće okupljati starozavjetnim regulama držeći ga u strahu od nemilosrdnog, pa katkada i okrutnog, Jahvea. Isus uočava da su ljudi promijenili navike života, da su narodi postali civilizacija i da Mojsijev zakon više ne ostvaruje funkciju koju je imao u zatvorenom, plemenskom društvu. Stoga je njegovo poslanje uspostaviti novu etiku. Etiku tolerancije. Etiku trpljenja i poniznosti koja tek u dosljednoj cjeloživotnoj primjeni stvara puninu i radost života; za života, a i preko njega; za pojedinca i za njegovu okolinu, društvo u kojem obitava. Etiku milosrđa i ljubavi. Onda, kao i danas, ta je misao jednako živa i jednako aktualna. A borba za Njegov Nauk nije nimalo jednostavnija nego u vrijeme kad se za svjedočenje iste razapinjalo na križ ili bacalo u čeljusti gladnim lavovima.

Unekoliko se ta borba čak i usložila. Nadbiskup Alojzije Stepinac za života je bio progonjen zbog svoje vjere. Zbog nje je i umro. Zbog vjere ga proglasiše blaženim. Trebaše ga proglasiti svetim, ali prijetvorna politika papinske Kurije špekulira, računa. Kaptol licemjerno šuti. Kardinal Stepinac umro je za sve nas koji nismo imali hrabrosti ili prilike suprotstaviti se bogohulnom režimu. I zato je on za nas svet neovisno o kalkulantskim politikama. Naše Svjetlo u mračnim povijesnim vremenima. Ali ne zna to Kaptol. U strahu je da ga narod ne prozre; pa u zamjenu upriličio mimohod hrvatskog Sveca. Svetog Leopolda Mandića. Malena čovjeka koji je svoja nejaka ovozemaljska pleća prignuo teretu tuđih, preteških, grijeha. Plastificirane ovozemaljske ostatke Blaženika u prozirnom sarkofagu nanašahu okolo kao neki Kumir. Zlatno Tele. Ili neki sličan poganski rekvizit koji bi puku trebao pokazati moć i važnost sjajnom haljom Zagrnutih. Ne znaju farizeji da je Vjera u naroda jaka.

I naš se Biskup jednom godišnje popne do Gore. Kao pastir. Za Veliku Gospu. Pa zabesjedi pučanstvu. Oštrim glasom. Glasom pravednika i osvetnika. Zbori kao neki holivudski Mesija koji narodu nosi istinu i pravila kako treba živjeti. Sluša narod svog pastira. Čuje ga i poneka zabludjela ovca. Pa joj se onako u polumraku vjere očnjaci hrvatskog ovčara učine istim onim očnjacima u zubalu nečastivog; vuka iz crne šume. Zaboraviše naši klerici svoje tisućljetno poslanje. Zaboraviše da Narod valja školovati, obrazovati i poučavati kao i prije sto, dvjesto, tristo, tisuću godina. Da komesari svojim naredbama i propisima ne uzmogoše proizvesti u naroda ništa osim šutnje. Duboke Hrvatske Šutnje. Neovisno o boji halja i sjaju ordenja kojima se nakitiše.

Otkad nema pokojnog kardinala Franje Kuharića, a nije ga među nama već više od šesnaest godina, ne vidjeh klerika da se osmjehnuo. Onako blagim osmjehom. Blaženo. Sve neki ozbiljni tipovi. No ozbiljnim se licem ne može sakriti ni nedostatak vjere, niti duboko nerazumijevanje Isusova Nauka. Stoljećima su Franjevci i Isusovci pismenili narod. Može li im narod sada pomoći da s razumijevanjem pročitaju ono što su ovi drugima čitali stoljećima. A sve da se lakše zajedno odupru nauku lažnih proroka. Lažnih proroka što dolaze sa Zapada.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here