Prošao je i taj dan. 13. listopada 2018., Vukovar. Danima od najave prosvjeda za taj dan mediji su se natjecali u nagađanjima tko, što, koga, zašto prosvjed zbog presporog progona zličinaca koji su počinili razne ratne zločine tijekom Domovinskog rata. U tim nagađanjima mediji su se najmanje bavili suštinom prosvjeda, traženjem i procesuiranjem ratnih zločinaca.
Od Domovinskog rata prošlo je 23 godine, a od njegova početka i 28 godina. Obično slušamo da je velikoj većini građana Hrvatske priča o Domovinskom ratu davno ispričana i da ih sve manje zanima, a posebno generacije koje su rođene poslije. Međutim, postoje mnogi hrvatski građani od kojih se je rat itekako „očešao“. Kako da ti zaborave svoje poginule posebno one za čiji se još grob ne zna? Kako da zaborave svoju bol i poniženje silovane žene posebno kada svakodnevno susreću svoje silovatelje, a taj je čin jedan od najodvratnijih zločina koje ljudski stvor može počiniti? Kako da zaborave osakaćeni? Kako da zaborave oni čija su generacijama stvarana dobra nestala u paležu i pljački dojučerašnjih susjeda? A takvih je u Hrvatskoj mnogo i svi su oni strpljivo čekali pravdu. A pravde nitkuda. Tu i tamo „kapne“ pokoja presuda za, uglavnom, nedostupne zločince.
Uvijek se prisjetim jedne situacije kada smo ljetovali u kampu za RVI. Dijelio sam kućicu s jednim invalidom bez nogu. Sjedili smo na terasici ispijajući „nešto“ a naši malci su među borovima ispred kućice naganjali loptu. Prijatelj je odložio proteze da odmori ono što mu je ostalo od nogu. U jednom trenutku lopta je doletjela blizu terasice, a njegov mali sinčić je povikao: „Hajde tata! Šutni je!“ Ima li suda koji može presuditi za suze koje su mu tada, samo tada, potekle.
Osobno sam drugi dan poslije operacije „Oluja“ kada sam dobio dopuštenje za izbivanje iz svoje postrojbe požurio vidjeti što je ostalo od mog rodnog sela i rodne kuće. Vozili smo se supruga, sin i ja našom uličicom zapanjeno zureći u apokaliptične prizore koji su nam se nizali pred očima. Vozio sam skroz polako sve pogledom tražeći nešto po čemu bih prepoznao mjesto rodne kuće i obiteljskog gospodarstva. Provezao sam pored naše, ne male, okućnice a sin je odjednom viknuo: „Stani tata, provezao si pored našeg mostića“.
Oni koji misle da se te stvari mogu samo tako zaboraviti sigurno krivo misle. Zatomiti možda, zaboraviti nikada.
Ma, razumijem ja one koji su čučali u sigurnosti Zagreba ili gradova i mjesta koje rat nije dotaknuo u svom najcrnjem obliku. Razumijem i one koji su bili još dalje u sigurnosti drugih država, a svoje domoljublje dokazivali s pokojom banknotom marke, franka ili neke druge valute koje bi ubacili u vreću bez dna mnogobrojnih torbara koji su u i moje ime bauljali širom svijeta prolijevajući lažne suze za domovinu. Razumijem i one koji su na ovaj ili onaj način izbjegli uključiti se u obranu domovine njima, naravno, paše da se sve što prije zaboravi kao i oni koji za šačicu maraka kupiše ratni put i invalidnost.
Neka, neka oni zaboravljaju ali neka bar nas puste da isplačemo svoje boli, prvenstveno, nepravde.
Vukovar je tog 13. listopada na razočarenje mnogih pokazao građansku i ljudsku odgovornost svih koji su došli isplakati svoju tugu ali i onih koji ih razumiju ili bar pokušavaju razumjeti. U kojoj će mjeri besćutna birokracija odreagirati na ovaj dostojanstveni akt ljudi koji su već i previše patili i da li će ih i dalje pustiti patiti teško je procjeniti ali sama činjenica da su se mnogi koji su trebali biti tamo, stati pred svoj narod, sakrili u sigurnosti Zagreba dvojeći o „sankcijama“ onih koji su došli iskazati svoju bol i tugu. Zar ti ljudi o koje se rat tako nemilosrdno „očešao“ već nisu dovoljno sankcionirani?
I tko je na kraju pobijedio? Pitaju se gotovo svi mediji. Oni koji su se okupili u Vukovaru i oni koji su im dali potporu ili oni koji su se sakrili u Zagrebu brojeći okupljene na i oko vukovarskog trga. Ne mogu te ljude na Trgu nazvati prosvjednicima jer oni nisu prosvjedovali, oni su ponizno, kako to reče Penava, molili da im se pomognu zacjeliti rane davno nastale koje neki pokušavaju prekriti plaštom zaborava. I to je „gubljenje vremena“ reče tamo neka borčina.
Na kraju, pobijedili su oni koji su činili zločine. Oni mogu bezbrižno likovati, keziti se na hrvatskim ulicama svojim žrtvama sigurni da se oni neki iz sigurnosti svojih kabineta neće drznuti narušiti neke imaginarne ravnoteže koje su im narisali likovi koji niti znaju, a niti ih je briga za temo neku Hrvatsku i stotine tisuća patnika koji će i tako, prije ili poslije umrijeti, a s njima i sjećanje na zla koja doživješe.
Marjan Gašljević

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here