U mnogim pričama i sjećanjima često smo čitali i slušali o ratnim prijateljstvima kao nečemu posebnom i vječnom. Da su ratna prijateljstva zbiljski lišena interesa i da su dugotrajna pa i vječna govori i činjenica tradicionalnog susreta vezista 2. gardijske brigade, tradicije koja se je održala i do danas.
Sinoć, 19. listopada okupili su se bivši vezisti te slavne brigade na druženju na koje su došli i iz udaljenih mjesta da bi se vidjeli, pozdravili, popričali. Najmanje se je pričalo o ratu koji gotovo da i nije spomenut. Rata nam je svima dosta, danas se brinemo kako što je moguće više sačuvati zdravlja, kako obitelji pružiti bar minimum onog što čini čovjeka dostojnim čovjekom.
Prijateljstva ovih ljudi stjecana su na ratištima širom Hrvatske u trenutcima kada im je život, i zbiljski, ovisio o njegovom suborcu. U tim trenutcima nije bilo dvojbe vjerovati ili ne, a ukazana povjerenja pretočena su u posebna prijateljstva o kojima se ne priča. Ona su tu spontano i normalno.
Zanimljiva je činjenica da su vezisti uvijek, i u ratu i u miru, na neki način „posebni“. Radi se o rodu vojske koji iziskuje predane ljude, stručno osposobljene i pripravne za sva iznenađenja koja se mogu izroditi jer u sustavu veza koji je „nervni“ sustav svake jedinice i vojske nema „možda“. Veze ili ima ili nema, a ako je nema prekinuti su kanali dotura informacija, dojavljivanja, javljanja i zapovjedanja. Vezist je uvijek prvi kada se ide naprijed, a zadnji kada se „kupe krpice“. I iz tog je njihova posebnost.
Sinoć smo se družili, sjetili se onih koji nisu mogli doći najčešće zbog bolesti a, s žalom smo se sjetili onih koji su nas zuvijek napustili. Pa, dragi vezisti, živi mi i zdravi bili do narednog susreta.
Marjan Gašljević

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here