Bio sam 2 dana u Begešu. Najprije samo malo da objasnim naslov priče. Naslov su prve riječi pjesme Đorđa Marjanovića. On je nekad za vrijeme Juge bio poznati pjevac. U mom sokaku u Glini je bila neka cura Jagoda koja je stalno časopis „Arena“ davila svojim pričama o Đorđu M. Ona je bila fan tog pjevača s podočnjacima i spadala u takozvane „Đokiste“. Nije on kriv što nije baš dobar pjevač ali je bio popularan, a to je važno.
Dakle, odoh ja u Beograd. Stranci Beograd zovu Belgrade, a to je čudno. Zašto Belgrade ako ga Beograđani zovu Beograd. U Beogradu sam prije 40 godina proveo godinu dana jer sam 1979. godine bio u JNA. Sad nakon 40 godina odoh da vidim što se promijenilo. Odlučim se za hotel „Jugoslavija“ da se vratim u doba Josipa Broza koji ga je sagradio.
Taksijem od aerodroma do hotela nije tako daleko jer hotel je na ušću dviju rijeka. Odmah vidim da je hotel malo izlizan. Nešto su ga uredili ali su par stvari zaboravili.
Zaboravili su zavjese i podove u sobama. I zavjese i podovi su već navršili 50 godina pa su izlizani. (u Zagrebu u hotelu „I“ ne izgleda bolje.). No nema veze jer je ostalo u redu, a iza hotela je Sava i puno kafića. Srbi su to pametno napravili jer imaju lijepu promenadu uz Savu.
U sobi hotela je bilo dvadesetak nekih buba koje zovu smrdljivi martin. Kasnije se ispostavilo da je ove godine ekstremno puno tih smrdljivih martina u okolici Beograda. Što bi pokojni profesor Šilipetar rekao: Vis Vitalis! (Viša sila!) pa se tu ne može ništa drugo napraviti nego ih tamaniti.


Centar grada Beograda se nije promijenio a to nije ni čudno. Trg Republike je na žalost raskopan zbog preuređenja a Knez Mihajlova je ljepša nego ikada. Beograd je najlakše obići ako se sjedne u tramvaj broj 2. To je ono kao u 50 godina staroj seriji s Miodragom Petrovićem Čkaljom: Krug dvojkom. Sjedneš u tramvaj i za sat vremena vidiš cijeli centar grada. Od Kalemegdana do Slavije i natrag. Odlučim izaći na Skadarskoj ulici i prošetati Skadarlijom. Tamo se isto ništa nije promijenilo u zadnjih 40 godina. Birtija “Tri šešira” je još tamo. Zadnjih 40 godina sam bio uvjeren da je s desne strane kad se ide nizbrdo no s lijeve je strane. Tako da sam tu misteriju riješio.
Na kraju dana sam se dogovorio s mojim školskim drugovima iz Gline koji žive u Beogradu da odemo negdje na večeru. Izabrali smo restoran “Zlatar”. A što bi drugo. Tamo smo uz priču i pjesmu, proveli večer. A pili smo rakiju od dunje, „Jelen“ pivo i jeli pljeskavicu s kajmakom, leskovačke ćevape i pečenu papriku.
Sve u svemu, uopće nije loše otići u Begeš.

By Marijan Jozić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here