Uvijek kada vrijeme kao metorološka pojava dopušta i, naravno, kada se školske i športske obaveze ne ispriječe sa svojim malcima potražim zabavu, događanje i učenje što dalje od asfalta i gradske strke. I kada imamo samo nekoliko trenutaka slobodnog vremena potrošimo ga na najbližoj livadi, šumarku ili se spustimo do rijeke. I nikada nam nije dosadno i uvijek imamo i više sadržaja nego vremena. U prirodi pokušavam malce upoznati s florom i faunom, naučiti ih da prepoznaju biljni i životinjski svijet, da ga poštuju, čuvaju i uživaju u onom što on nudi. Nekada ti moji pokušaji i ne završe baš „slavno“ kao jedan prošlog proljeća kada je moja unuka Luce zajedno s društvom iz najstarije vrtićke skupine „obrstila“ travu uz živu ogradu vrtićkog dvorišta prepoznajući u toj travi kadulju. Mi smo, na rubovima šumskih livada daleko od zagađenja tog proljeća „cuclali“ cvjetove upravo rascvjetale kadulje koju, upravo radi tog slasnog cvijeta posebno vole pčele, a ljudi med koji nastane njihovim aktivnostima s kaduljom, pa je Luce pozvala svoje „društvo“ koje je „brstilo“ sve po redu. Zapamtila je, valjda, aksoionom iz Salerma koji spomenuh: „Kako može umrijeti čovjek kojem u vrtu raste kadulja.“ Bilo je malo „frke“ ali sve je završilo dobro i bez ikakvih posljedica.
Danas, ovako prelijep dan pred kraj listopada odlučili smo iskoristiti u cijelosti pa pretražiti „našu“ šumu nad Viduševcem s namjerom susresti pokoju gljivu, kesten, srnu ili poslušati djetlića.
Ušavši u šumu koja započinje neposredno nad našim okućnicama nemalo smo bili zatečeni. Uletjeli smo pravo u carstvo lepiota. Prorijeđenu šumu graba, bukve, hrasta i bagrema na rubnom dijelu krasila su prava „jata“ sunčanica ( macrolepiota procera ) svih veličina. Namjerno sam upotrijebio riječ „jato“ jer su mi ličile, na šarenom tepihu netom otpala, šuškava lista, kao jato ponosnih pura koje strpljivo poziraju. U ovom obilju gljiva berbu sam prepustio svojim malcima koji su se rastrčali po šumi natječući se tko će pronaći veću i ljepšu. Dvije košarice koje smo ponijeli ubrzo su bile pune što nije značilo da se „kupimo“ put kuće. Na od ranije poznata mjesta krenuli smo potražiti koji vrganj a na „crvenoj zemlji“ jednog klanca smo, na kraju popustili, ne našavši kneginju gljiva od kud joj i u narodu ime „knežnicu“ ili rujnicu, a na tom mjestu ih je uvijek bilo. Ni vrganja nismo pronašli kao niti nikoga iz njegova roda. Nekoliko starih, presuhih „ljutica“ ili „mlječeva“ poslužili su samo za upoznavanje kao i „korjenke“ koje bi tu i tamo izvirile iz lišća. Lucu i Matka posebno je razveselila jedna „puhara“ na koju smo naišli iako nije ispustila svoj „dim“ na njihovo „inzistiranje“.
Iz životinjskog svijeta slušali smo samo neumorne djetliće pokušavajući ih otkriti u visokim krošnjama a Matko je uspio snimiti jednog guštera na koje je posebno „slab“ ali isti nije bio raspoložen za druženje već je samo šmugnuo u travu nakon kratkog poziranja.
U predvečerje opako pregladnjeli u dvorištu smo založili vatru, u šumi, naime, vatri danas nije bilo mjesta, da bi ispekli kobasice i špek na „lovački“ ( u čemu malci uvijek uživaju ) dok svježe ubrane sunčanice nisu bile ukusno i izazovno hrskavo ispohane. Kesteni na kraju kao desert i nisu nam bili zanimljivi.
Poslije svega uvjeren sam u „brzo spavanje“ sna ispunjenog neponovljivim slikama jesenje šume, njenim neobičnim zvukovima i mirisima s ognjišta te okusima slasnog kestena.
Marjan Gašljević

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here