Jednom kada odeš iz Hrvatske prodisati ćeš, biti će ti bolje – govorili su mi oni koji su otišli, one koje sam upoznavala u inozemstvu – „naše ljude“.

Ja sam u Hrvatskoj disala i nisam razumjela o čemu mi pričaju, zašto bi mi tamo negdje bilo bolje? Zašto bi igdje bilo bolje nego doma? Koja zabluda.

U glavnom gradu Malte sunčano i toplo. Škripanje mojih kofera podsjeća da sam se odvažila na „odvajanje“ od vječne nam lijepe naše i čekam prve naznake o „boljem životu“.

Čekala sam nekoliko mjeseci dok nisam opet dobila volju za pisanje o svojoj zemlji. Sjećam se točno trenutka, bio je sunčan i vedar dan, kada su se samo odjednom pojavili sivi oblaci i počela je kiša kao iz kabla. Kažu nije padala par mjeseci, no neće dugo, sat vremena najviše i onda opet dovoljno toplo za kasno popodnevno kupanje. Dovoljno da ti poremeti mir na tren i da te mislima vrati natrag u Hrvatsku.

Na trenutak sam se poželjela mirisa crne kuhane kave, koju ovdje ne piju, susjeda koji uvijek prave buku dok pijem tu kavu i cvrkut ptica koji ulovim negdje između toga. Ima kave, daleko od toga. Ima i te crne, kod Turaka. No, ne može se ona mirisom mjeriti s onom iz mog vrta. Na tren me hvata nostalgija. Kažu normalno je da ti fali dom s vremena na vrijeme.

U tom trenu pomislim ironično, nebo je isto plavo, more također. Lagali su nas oko svega, lažu i dalje, sve su izmislili. Nismo mi posebni, nije da se samo mi družimo i ispijamo kave satima. Nismo mi toliko topli i srdačni kao ljudi ovdje, ni približno, a lagali su nam upravo oni koji su ostajali – nama da ostanemo. Oni koji nikada kročili nisu na neko drugo tlo. Oni su ti koji znaju najviše i kako je tamo negdje.

Govorili su mi da očekujem previše. Da šutim i radim za dobru plaću u svojoj struci, pa to je najviše što se u današnje vrijeme ima, šta želiš više? Previše očekuješ! Nema bolje od toga! Pa primaš plaću redovito, to je danas luksuz. Zaista nema, ali u Hrvatskoj, tu su bili  u pravu, itekako. No, vani ima. Tamo negdje. Gdje su me slagali da nije bolje.

Ovdje svi voze bicikl, imaju po dva auta, barem jednom u dva mjeseca otputuju izvan države i istražuju nove. Bakice su im dotjerane i djedovi nose šešire.  Kod nas ako penzijom plate režije i hranu, privilegirani su.

Jednom kada odeš iz Hrvatske prodisati ćeš, biti će ti bolje – govorili su mi oni koji su otišli, one koje sam upoznavala u inozemstvu – „naše ljude“.

Ja sam disala sasvim dobro, mislila sam, imala sam sve što su imali ostali.

Jedino, nisam smjela da se nadam da ću imati plaćeno bolovanje, da ću jednog dana moći živjeti od putovanja. Lagali su me, sve su izmislili. Kako je njima pasalo. Ne krivim ih. Nisu ni oni znali za bolje. Nisu se usudili.

Nisu se usudili reći – DOSTA. I otišli probati kao ja, tamo negdje daleko.

Ponekad mi fali miris dunja u jesenji suton. Ponekad me kiša vrati na sisačke ulice i ispucale ceste. Ponekad mi zamiriše vjetar i čujem smijeh. No nije prošlo dovoljno za nedostajanje. Nisam se još uvijek sjetila ničega za čim bih mogla žaliti. I dišem, punim plućima. Smijem se češće.  Djevojčicama koje ovdje viđam po ulicama. Dođe mi da im kažem… kako su rođene sretne.

Pssst! Nivesine avanture pratite i na njezinom blogu!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here