Susret s Fridom u Budimpešti

Subota, ljeto u listopadu, pravac Budimpešta. U Mađarskoj nacionalnoj galeriji izložena su djela meksičke slikarice Fride Kahlo. Slijeva se rijeka ljudi, među njima moji đaci i ja. Interes začuđujući, baš kao i ona sama “sklona nemogućim pothvatima, nepotrebnim rizicima i naprezanju tijela do krajnjih mogućih granica” (S. Drakulić).

Na zidovima galerije biografski podaci, fotografije, projekcije filmova iz života s Diegom Riverom. Šarenilo vrišti sa svih strana, šarenilo u totalnoj opreci sa mračnom sudbinom ove umjetnice kojoj je “slikanje bilo jedino utočište i mjesto istine” (S. Drakulić).

Razmišljam o vremenskom kontekstu u kojem je djelovala i stvarala-prva polovica 20. st. (Frida umire 1954). Avangarda i apstraktni ekspresionizam, ali ništa od toga ne nalazim u njenim radovima. Ona se naslanja na tradiciju 19.st.: Rousseaua i Gauguina, a još više i prije na  astečku i olmošku umjetnost. Ima u toj robusnosti primitivnih oblika nešto što ona uzima za sebe i ponavlja kako u portretima, tako i u kompozicijama s lebdećom nerođenom djecom. Svemu tome dodana je slomljenost tijela, ali ne i duha. I ta slomljenost zbog nesreće koju je doživjela je ono što začuđuje jer “slikala je slomljenu kičmu, rane na nozi, izrezano srce, krv koja istječe iz prerezane žile, strelicama izbodeno tijelo, sebe mrtvu, sebe uraslu u zemlju. Slikala je fetus i pobačaje, krvave mrlje na bijelim plahtama i porod” (S. Drakulić). Čudi da toliko boli nije uništilo energiju stvaranja. Slikala je do zadnjeg trenutka.

Mislim, što bi ova ponosna žena rekla o situaciji da izlaže u zemlji kojoj je na čelu premjer Orban. On ne pokazuje sućut ni razumijevanje za drugačije, nesretne, prognane, koje je ona cijeli život uvažavala i ponosila se tradicijom koju su stvorili. U umjetnosti nema  ni prirodnih, ni vremenskih , ni geografskih granica. To prepoznajem u ornamentalnoj simetriji nastaloj po uzoru na astečku umjetnost. Likovi primitivna izgleda frapantno sliče Gauguinovim Tahićankama, a pejzaž jako podsjeća na Rousseauovog Carinika. I to je njena baza. Moderno, a tradicionalno. Sirovo, a suptilno.

Njen utjecaj (koji također problematizira ovaj postav) na modu i trendove danas je začudan. Lijepe žene: M. Bellucci, Madonna, A. Winehouse, S. Hayek i brojne druge modne ikone očarane su ovom krhkom ženom sa gustim spojenim obrvama, koja slika male i snažne slike, baš kao što je i ona sama. Čudim se tom dinamizmu i živosti koji je prate, jer je trpjela užasne bolove da bi se elementarno kretala.

Frida stvara vlastitu legendu njegujući žarke boje i plošne oblike i donoseći djela koja su dovoljna za sebe bez želje da znače i budu nešto drugo. To drugo što je prikazano na ovoj izložbi jesu fetišizirana djela pretvorena u predmete divljenja, a njen lik u kolektivnom imaginariju postaje modnim trendom. Za zamisliti se bi li ona sama bila zadovoljna takvom percepcijom!

Ljiljana Lekanić-Kljaić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here