Viduševac – crtice iz djetinjstva

Autor: Marjan Gašljević
Na pragu blagdana Svih svetih i Dušnog dana uvijek se prisjećamo svojih bližnjih, roditelja, djedova i baka, rodbine, pohodimo mjesta njihovih posljednjih počivališta, pomolimo se za njihove duše, a s živućim bližnjima u nekim pričama i dogodovštinama ih se prisjetimo, zapalimo svijeću i okitimo i uredimo grobno mjesto. Obično dok prolazimo grobnim lijehama zastanemo pred grobnim mjestom nekog jer nas u tom trenutku nešto podsjeti na osobu koja je tu položena do Vječnog suda. U tim lijehama često se nađu i grobovi u kojima leže ljudi koje danas nema tko posjetiti, kojima nema tko zapaliti svijeću i uputiti molitvu za mir duše iz ovog ili onog razloga. Najčešće jer je tu, na tom mjestu, prekinuta njihova loza ili su im bližnji negdje predaleko pa i vrijeme i zaborav privode kraju tragove njihova ovozemaljskog puta na kojem su, sigurno, ostavili neka obilježja u stvarima, djelima ili samo sjećanjima. Obično na tim mjestima zastanem, pokušam se prisjetiti i uz kratku molitvu zapalim svijeću. Neka im posvijetli bar djelić njihova puta.
Prođe mi, eto, 50 godina kako sam se otputio iz svog rodnog Viduševca. Najprije u potrazi za zvanjem i znanjem pa me životni putovi provukoše kroz mnoge ceste, putove, puteljke, staze i bogaze. Kako mnogi putnici kažu: „Svi putovi vode u Rim.“ Moji su me putovi, pak, uvijek svraćali u Viduševac. U ovih nekoliko crtica pokušati ću se prisjetiti nekih Vidušljana koji mi, malo, malo dolaze u sjećanje, a posebno ih se prisjetim prolazeći kroz selo pa kad pogledom pretražim mjesta gdje su stajale njihove kuće kojih, kao i njih samih, nema. Iako su ih novovijeki divljaci te nesretne 91. spalili do temelja, ipak, kada samo malo bolje pogledam zastajući pred imaginarnim plotom, ogradom ili pleterom javljaju se slike tih kuća. Često kroz maglovito sjećanje ali one su uvijek tu sa svojim malenim prozorčićima, masivnim drvenim vratima podruma ili komore, često i slamnatog krova uz obavezne kukuruzne klipove upletene u različite oblike na ganjku te neizostavne vjence češnjaka, kapule i feferonki prebačenih preko „druga“ iznad istog tog ganjka. Naravno, uvijek se prisjetim svojih najbližih ali ću ovdje dati prednost nekim drugim ljudima koji su mi se radi nečega urezali u slikokaz uspomena. Nisu oni bili „oriđinali“, bili su obični, radišni seljaci koji su se borili za život koji su živjeli teško kao i većina suseljana tih pedesetih i šezdesetih godina. Međutim, ipak, nisu bili baš skroz obični, krasilo ih je nešto a to nešto pokušati ću ispričati.

Deda Jojca
Deda Jojca, tako smo ga, naime, svi zvali i sumnjam da je netko, osim njegovih najbližih, i znao njegovo pravo ime, bio je krupan čovijek koji je, kada sam krenuo u prvi razred, već bio u poznim godinama.
Kuća deda Jojce nalazila se uz glavni seoski put koji je vodio s kraja na kraj sela i od kojeg su se odvajali sokaci s, najčešće, nazivima proisteklim iz prezimena kućevlasnika kuća u sokaku ili „špicnamea“ čelnika nekadašnjih zajednica iz kojih su i nastali ti sokaci kao posljedica djeljenja zajednica i njihove imovine.
Kuća se je nalazila otprilike na pola mog puta od kuće do škole. Bila je to nešto drugačija, netipična drvena kuća na, djelomice, kamenim „bapkama“ pokrivena slamom. Na „bapkama“ je ležao onaj dio kuće prema potoku a drugi dio kuće oslanjao se na kameni podrum u koji se ulazilo kroz masivna drvena vrata preko nekoliko kamenih stepenica natkrivenih nevelikim „ganjkom“ koji je, ujedno, bio i ulaz u kuću. Dva minijaturna prozorčića nisu gledali prema putu već prema štali na međi sa susjednim imanjem. Sama okućnica nalazila se na izlazu iz „Mijalčevog jarka“ te ju je s dvije strane oplakivao potok čiji hladan i bistar tok nikada nije presušivao a u vrijeme topljenja snijega i večih kiša znao bi biti opak i razliti svoje vode po okolnim okučnicama stoga je kuća deda Jojce i, djelomično, ležala na bapkama.
Potok je, dakle, s dvije strane „branio“ okućnicu koja je, pored rečene kuće i štale, imala lijep i uvijek podatan vočnjak.
Sam deda Jojca, kako rekoh, bijaše krupan čovjek poduže, raskuštrane sijede kose koja je štrčala u svim smjerovima ispod pokrivala glave koje nije bilo niti šešir niti kapa već neki nepravilni, šiljati tuljac neodređene boje. Glas ovog krupnog čovjeka bio je krupan i uvijek glasan na rubu vikanja. Sve dok jače ne zazimi deda Jojca bi nosio nekakvu košulju od tkanog platna bez rukava i ovratnika skopčanu s dvije poprečne klipice, široke hlaće vezane komadom konopa s resama od starosti koje su padale na opanke nazute na uvijek gole noge. Kada zazimi navukao bi nekakav kožuh isto bez rukava. Zaštitni znak deda Jojce bio je bič. Nikada se nije odvajao od upravo umjetnički izrađenog biča. Na djelomično ispleteno drveno bičalje, savitljivo i elastično bio je navezan crvenim ukrasnim čvorom, sličnim glavi karanfila, kožnati bič ispleten na neobičan način s vezanim čvorovima koji su djelovali zastrašujuće. Motao bi svojim snažnim rukama bičalje povremeno pucajući bičem pojačavajući pucnje dubokim, grlenim uzvicima.
Koliko god je deda Jojca izgledao i djelovao zastrašujuće toliko je većini nama dječurliji bio izazov njegov spomenuti vočnjak u kojem je uvijek bilo plodova od prvih trešanja do zadnjih zimskih krušaka i jabuka. Svatko od nas je na svojoj okučnici imao voća ali voćnjak deda Joojce bio je poseban izazov. Kada bi upali u voćnjak deda Jojca bi krenuo u lov galameći i puckajući bičem. Mi djeca smo imali taktiku tako da bi jedna grupa bježala na jednu stranu vočnjaka a druga na drugu. Na koju bi stranu krenuo deda Jojca ta bi ekipa bježala preko potoka a ona druga bi u to vrijeme trpala voće u džepove i torbe. Strka bi završavala općom bježanijom prema školi u kojoj smo se osjećali relativno sigurni. Relativno, kao i svako relativno značilo je da ako je taj dan deda Jojca predugo boravio u svom podrumu tada bi, s bičem, naravno, došao u školu, upao u neku učionicu prijeteči bičem i vičući: „Imam vas.“ Tim svojim ispadima najviše bi prestrašio učiteljice koje bi se „smrzle“ dok bi se mi smijali. Deda Jojca bi malo odgalamio i onda bi se pokupio i gunđajući otišao. Nitko se od djece ne sjeća da je deda Jojca ikada ikog udario ili bilo kako nekome naudio ali se i ne sjećam da ga je itko od nas zamolio za koju vočku što on sigurno ne bi odbio.
Na žalost deda Jojca je s ovog svijeta otišao na tužan način ali, kao i život i kraj mu je bio orginalan. Deda Jojca je, naime, imao u svom podrumu nekoliko ovećih bureta s vinom. Do filoksere i poreza 68. južne padine viduševačkih brežuljaka bile su zasađene vinogradima. Kao i većina Vidušljana i deda Jojca imao je povelik nasad tuduma koji je davao dovoljno vina da napuni svoj podrum. U suđenom mu trenutku zalegao je pod bure i otovorio slavinu otišavši tako ne pročitavši sudbinu Džordža Planatageneta vojvode od Klarensa i ne izdavši svoje životne principe za razliku od vojvode kojemu je vino presudilo bratsku izdaju.

Deda Janka
Deda Janka je živio u kući zidanici na samom križanju „kod mosta“. Upravo je zidanica u to vrijeme bila rjetkost u selu, posebno stara zidanica. Sama kuća nije bila neke impresivne veličine već i po samoj veličini i po rasporedu unutarnjih prostorija nije odudarala od drugih kuća. Zidana sitnom ciglom na poseban način bez da je „riglovanja“ (zidanice iz vremena prije uglavnom su bile riglovane – kombinacija drvenih, nosećih greda i sitne cigle) s istom takvom ciglom uzidanim „boltama“ iznad dva nevelika prozora koja su gledala pravo na križanje i puštala dnevnu svjetlost u prednju veliku sobu koja je bila i kuhinja i dnevna i spavaća soba u koju se ulazilo s malenog, natkrivenog ganjka a iza je bio samo mali sobičak koji je služio kao ostava – „komora“. Obzirom da je kuća bila na ravnom terenu ispod nije bilo niti podruma niti štale a ta dva ključna gospodarska objekta svakog domaćinstva nalazila su se nasuprot kuće u dnu travnatog dvorišta.
Danas me vuče znatiželja za saznanjem od kuda i od kada takva neobična zidanica ali više nema koga da ispriča njezinu povijest kao i sama činjenica da je i ta kuća sravnjena sa zemljom te tužne 91. godine.
Deda Janka, gospodar kuće, bio je sitan čovjek kojeg se ne sjećam da sam ga ikada vidio da mu se nije „dimilo“ ispod nosa. Pušio je uglavnom ljutu „Dravu“ a često bi zapalio, u nedostatku „Drave“, „čulu“ od domaće škije koju je skrivečki uzgajao u vrtu. U stvari, rijetko koje domačinstvo u nekom dobro skrivenom kutku vrta nije imalo nasad duhana što je bilo vrlo opasno jer tadašnja vlast nije dopuštala seljacima uzgoj a kamo li prodaju duhana. Tako sičušan išao bi, uglavnom, za svoje dvije kravice neumorno dimeći i tiho, gotovo sramežljivo pozdravljajući suseljane i svakog koga bi sreo bio mu on znan ili neznan.
Mi djeca posebno smo ga voljeli jer je s nama stalno čuvao stoku pa bi nas znao i zamjeniti dok bi se mi igrali a i zaštititi kada bi se zaigrali a stoka napravila štetu na usjevima. Znao bi nas i okupiti oko vatrice, posebno u poznu jesen, kada bi nas učio peči trnine ali i putiti nas na druge plodove prirode koje bi nalazili u živicama, poljima i gajevima podno sela gdje smo čuvali stoku. Znatiželjni kao sva djeca znali smo ga namoliti da i nama „smota“ cigaru pa da zajedno s njim „pripalimo“. I ako strastveni pušač to baš i nije volio ali bi nam ipak popustio pa bi nam probrao suho lišće po živici i smotao cigaru koju bi mi pućkali i kašljali uz zaključak da to i nije neki doživljaj. Možda nam je i on sam birajući najljuće lišće činio uslugu da nam „ogadi“ pušenje.
Deda Janka bi nam pokatkad, kada bi ga namolili, znao ispričati i pokoji doživljaj a ti su se doživljaji uglavnom svodili na priče koje su govorile o raznim lokalnim „čudesima“ kao što su coprenice, divlji ognji, vile koje plešu kola i otimaju mladiće te još kojekave zločestoće koje čine nepoznate „sile“. Sam Deda nije imao nikoga bliskog u kući, a da li je imao djece ili koga bliskog ne znam. Uglavnom onemoćalog su pomagali susjedi.
Posebno nam je bilo zanimljivo kada je svojim nožićem od kojeg se nije razdvajao rezbario štapove, pravio svirale i trube od kore drveta ili posude zvane „kuzoli“ od kestenove kore koji su bili posebno praktični za branje šumskih jagoda kojih je bilo u izobilju uz mnogobrojne živice i rubove gajeva.
Danas kada se pokušavam prisjetiti Deda Janke imam osjećaj da je u svako vrijeme bio obučen isto. Uvijek mu je na ramenima bio debeli kaput ispod kojeg je bile neizostavna vunena vesta. Na glavi je nosio nešto što bi mogli nazvati šešir nepoznate boje za kojeg bi uvijek znao zataknuti, recimo, biljčicu šumske jagode s plodom ili neku drugu biljčicu koja bi „proljepšala, njegovo pokrivalo za glavu. Ispod oboda šešira neravnomjerno je virila sjeda kosa koju su, apsolutno nadoponjavali poveliki brkovi gotovo skrivajući sitno lice. Brkovi su samo na svojim vrhovima bili sjedi dok je ostali dio bio smeđe nijansiran neprekidnim dimom koji je prolazio kroz njih.
U to vrijeme u selo je dva puta godišnje dolazio jedan neobičan autobus koji je „skrivao“ aparat za fluorografiju pluća tako da su seljani, po nekom liječničkom odabiru, pristupali fluorografiranju pluća radi ranog otkrivanja prvenstveno tuberkuloze ali i drugih boleština kojima su bili skloni posebno stariji seljani zbog neredovitih liječničkih pregleda ali i skromne ishrane koju im je namjenilo to teško vrijeme. Autobus bi stao na križanju pred deda Jankinom kućom a seljani bi dolazili na pregled. Pregledu je pristupio, i ako nevoljko, i Deda Janka. Po pregledu liječnik mu je strogo naložio da se ima hitno javiti u glinsku bolnicu i da mora odmah prestati pušiti ako želi poživjeti.
Deda Janka je, naravno, samo odmahnuo rukom i otišao nekim svojim putem s, standardno, cigaretom u ustima.
Ubrzo, nekoliko mjeseci kasnije, Deda Janka je odjednom pao u krevet potpuno onemoćao. Pozvali su liječnika a to je bio upravo onaj koji mu je kazao da mu dođe u bolnicu na liječenja i zabranio pušenje. Sam liječnik, svjestan stanja, sjeo je pored bolesnikove postelje a Deda Janka ga tiho, još tiše zbog iznemoglosti nego inače, priupita: „Doktore da li bi pomoglo da sada prestanem pušiti?“
„Samo Vi Deda nastavite.“ Tužno i rezignirano je odgovorio liječnik ustajući sa stolice pozdravljajući Deda Janku.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here