Ljude ne možeš parkirati

Evo, sjedim u čekaonici biznis klase na aerodromu Dulles. U Washingtonu su naime, tri aerodroma. To su Dulles, BWI i Ronald Reagan. Ameri su prvi počeli davati aerodromima imena svojih predsjednika. To su kopirali HDZ-ovci pa su aerodrom Pleso (što je godinama bilo divno ime) prekrstili u „Franjo Tuđman“. Ronald Reagan je prije bio Washington National Airport. Sad je RR. Dulles će isto tako dobiti ime nekog od njihovih predsjednika. BWI što sad znači Baltimor-Washington International će također biti prekršten u budućnosti. Zanima me da li će neki od hrvatskih aerodroma uskoro dobiti ime Stipe Mesić ili možda Kolinda? Sve čujem pilota kako govori preko razglasa: ”Poštovani putnici, za pet minuta slijećemo na Kolindu.“ Šalim se, malo…Već znate koliko mi je Kolinda draga i nikako ne bih htio ovo čuti.
No da objasnim zašto sam u Washingtonu. Dakle, radi se o novom svjetskom standardu o zastarjelosti materijala, uređaja i ljudi. Već dvije godine sam predsjednik grupe inženjera koji su pisali ovaj standard. Trebalo nam je, sve u svemu, 4 sastanka da napišemo dokument od tridesetak stranica. Bili smo 2 dana u Amsterdamu, onda dva dana u Hamburgu, pa dva -tri dana u Dubrovniku i sad 2 i pol dana u Annapolisu. Annapolis je glavni grad države Maryland, a leži blizu Washingtona. Zato sam i letio preko Washingtona. Dakle, avioni su izgrađeni da lete 30 do 40 godina, a onda se rashoduju. To je otprilike, radni vijek aviona. U tih 40 godina se kvare razne stvari. To se popravlja i leti se dalje. Međutim, dogodi se da nestane materijala ili znanja da se avion popravi. E, upravo to je tema našeg dokumenta. Mi smo definirali razne taktike koje bi se mogle upotrebljavati da bi se avion popravljao i upotrebljavao 40 godina. U tom dokumentu je čak jedan moj citat:
“Obsolescence of people is an underestimated area, especially as aircraft become increasingly complex”—Marijan Jozic.
Jako mi je drago da u jednom dokumentu koji će sve svjetske zrakoplovne firme upotrebljavati, stoji moj citat. Ni sam ne znam kad sam to rekao ali su inženjeri zapamtili i inzistirali da to bude u ovom standardu u poglavlju o starenju ljudi. U prijevodu bi bilo: „Starenje ljudi je podcijenjeno područje, pogotovo kad se radi o avionima koji su postali tehnički sve kompleksniji.“ Možda se dogodi da me nešto kvrcne pa da napišem seriju članaka o starenju materijala, kemikalija, ljudi, dokumentacije iz sofwata. No, sad vas neću o tome gnjaviti. Kad je čovjek mlad, ne razmišlja o starenju. Tako je i s avionima. Dok su novi, nema frke. Samo toči gorivo i leti. No, kad navrše 10 ili 20 godina, onda treba biti umjetnik da bi se pripremili za let. Moji kolege iz FeDexa su tako uspjeli da lete boeinzima 727 koji su bili stari 40 godina. Svaka im čast da su tako stare avione uspjeli popravljati i održavati u letnom stanju. Starenje je velika stvar, a svi misle da ne košta ništa. To je i kao s ljudima: dok i mlad, nema veze no kad ostariš, postaneš skup za državu. Avion se parkira u pustinju i više nema troškova. No, s ljudima je drugačije. Njih se ne može tek tako parkirati.

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here