Razgovor s Marijanom Petir (I. dio)

By: A. Olujić i M. Gašljević

Bio mi je to prvi susret „uživo“ s Marijanom Petir, hrvatskom zastupnicom u Europskom parlamentu. Susreli smo se u Ekonomskoj školi u Sisku na dodjeli plakete „Škole ambasadora Europskog parlamenta“. Ugledao sam krhku mladu ženu koja se svojim izgledom nije puno izdvajala od učenica oko nje. No u onom trenutku kada ustane i progovori postaje jasno kako je izgled jedno, a vi imate posla s ozbiljnom, inteligentnom osobom s čvrstim stavovima koje se ne libi javno izreći, sviđali se oni nekome ili ne, i koje ne mijenja kako bi udovoljila nečijoj dnevnoj potrebi.

Jedna je od malog broja osoba u Hrvatskoj koje se mogu pohvaliti s iskustvom rada u našem Saboru i u Europskom parlamentu. U njenom životopisu možete naći gomilu podataka o njenoj političkoj i društvenoj aktivnosti, a na Internet stranici Europskog parlamenta i informacije o svim njenim aktivnostima u istom, a toga vjerujte nije malo. Od svega valja istaknuti kako je u EP članica: Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj, Odbora za prava žena i jednakost spolova i Izaslanstva u Zajedničkom parlamentarnom odboru EU –Republika Makedonija; a zamjenica u: Odboru za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane, Izaslanstva za odnose s Izraelom i Izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Unije za Mediteran, kao i to da je u svom uredu u Bruxellesu na plaćeni staž do sada primila više od 140 mladih nezaposlenih ljudi iz Hrvatske.

U onom vremenu koje smo imali na raspolaganju porazgovarali smo o više tema, a mnoge, iako smo željeli, nismo stigli ni taknuti.

***

Recite kako ste se osjećali kada ste prvi puta došli u EP kao zastupnica?

Bila sam ponosna zato jer sam dobila priliku zastupati hrvatski narod i hrvatske građane, s druge strane to je predstavljalo veliki izazov jer je sve bilo jako novo, drugačije, a ono što sam vrlo brzo shvatila unatoč tome što je sustav jako kompliciran i velik, da tamo, ako jako puno radite možete stvarno i postići određene rezultate. Obzirom da sam radoholičarka to je za mene bio dosta zanimljiv izazov. Radim 12 do 14 sati dnevno i na posao putujem svaki tjedan.

Znači ne stanujete gore?

Ne. Putujem ponedjeljkom u Strasbourg ili Bruxelles, ovisno o tome gdje je sjednica, a četvrtkom navečer se vraćam tako petak i subotu radim u Hrvatskoj, a nekada i nedjelju kao što se dogodilo prošle nedjelje kada smo bili na komemoraciji u Baćinu. Svaki tjedan dolazim u Hrvatsku gdje nastojim obići teren, razgovarati s ljudima, čuti što ih muči i odgovoriti na njihova pitanja.

Imate veliko iskustvo kao zastupnica u Saboru. Kakva je razlika između Sabora i EP?

Mislim da je najveća razlika upravo u utjecaju na donošenje odluka. U Hrvatskom saboru ako ste vlast onda je logično da podržavate ono što Vlada stavlja kao prioritet. Ako ste oporba što god predložili neće vam proći jer kod nas još uvijek ne postoji ta razina dijaloga da podržavamo dobre stvari bez obzira tko ih predložio. Ako izborite nešto, opet će Vlada biti zaslužna zato što oni na kraju odobravaju financijska sredstva. U EP naravno da ima utjecaja to što pripadam najjačoj političkoj grupaciji, Europskoj pučkoj stranci, ali se pokazalo da se primjerice većina stvari dogovara i odlučuje na odborima gdje su prisutni predstavnici Komisije i Vijeća, pa ako želim adresirati neko pitanje to mogu tamo napraviti i uz to koristiti sve modele lobiranja da taj moj prijedlog prođe, u čemu sam kad je riječ o tim projektima, recimo u sektoru poljoprivrede, do sada bila prilično uspješna.

Kakva je suradnja s ostalim hrvatskim zastupnicima? Je li veća suradnja s hrvatskim zastupnicima ili sa zastupnicima u jednom odboru ili onima koji su Pučani?

Najviše surađujem sa zastupnicima s kojima sam u istom odboru, zato što svaka inicijativa najprije mora proći odbor da bi se uopće u budućnosti pojavila na plenarnoj sjednici ili da bi se o njoj dalje raspravljalo. Ponekad se dogodi da se kao zastupnici iz Hrvatske vidimo samo na aerodromu jer smo u različitim odborima. Imamo 20 odbora u EP a nas je 11 i nismo uspjeli pokriti sve odbore. Nažalost na početku nije postojala nikakva koordinacija i svatko od nas je temeljem nekih svojih preferencija pokušao ući u odbore za koje je smatrao da je najkompetentniji tako da ne pokrivamo sve odbore i u tom smislu nam jako koristi komunikacija s primjerice komorama: Poljoprivrednom, Gospodarskom, Obrtničkom, ali i nevladinim i stručnim udrugama, te znanstvenim institucijama, jer ako oni uoče da možda dolazi do neke promjene koja nije povoljna za nas, signaliziraju nam da je to na dnevnom redu odbora u kojem mi nemamo članove i onda pokušavamo kroz svoje kanale utjecat na odluku. Najveća suradnja je naravno s onima s kojima radite svaki dan, a to su članovi odbora.

Vi ste u Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj i onome za prava žena i jednakost spolova. Protivnica ste tzv. Istanbulske konvencije. Zašto?

Ja sam za to da mi poštujemo načela i temelje na kojima je uspostavljena EU. Jedno od temeljnih načela je načelo supsidijarnosti i proporcionalnosti. To u stvari znači da se odluke trebaju donositi na onoj razini koja je primjerena za to. EU ima podijeljene nadležnosti. Za neke politike je u potpunosti nadležna EU, kao što je primjerice poljoprivredna politika. Za neke druge politike su nadležne države članice i tu EU ne bi smjela imati upliv, kao što je primjerice zdravlje, obitelj, obrazovanje. Događa se u posljednje vrijeme često da pojedini zastupnici, obično iz lijevih i liberalnih grupacija, nameću određene ideje koje onda ulaze u parlamentarnu proceduru i o kojima se odlučuje bez obzira što EU prema Lisabonskom sporazumu nad tim područjima nema kompetenciju. Kao što sam rekla, nad obiteljskom politikom, nad politikom koja se odnosi na zdravlje i obrazovanje EU nema kompetenciju, o tome odlučuje država članica. Ratifikacija Istanbulske konvencije nadležnost je države članice a ne EU.

Mene više zanima ono što Vi mislite o Istanbulskoj. Razlozi koje ste Vi naveli su oni protiv ugovora koje su države članice potpisale.

Parlament je zakonodavno tijelo koje treba poštivati zakone. Dakle, EU ne može ratificirati tu konvenciju niti raditi pritisak na države članice da je ratificiraju a dogodilo se upravo suprotno. To je prva konvencija Vijeća Europe koja nije donijeta po proceduri po kojoj se inače donose konvencije. Ona je donesena bez javne rasprave, bez suglasnosti država članica i cijeli postupak je bio poprilično neuobičajen. Kaže se da Istanbulska konvencija ima za cilj suzbijanje nasilja nad ženama, ali kako onda protumačiti da prema dostupnim podatcima, broj ubijenih žena tri godine prije potpisivanja Konvencije u Turskoj, koja je ujedno bila ključna inicijatorica donošenja i ratifikacije Konvencije, je bio 66, a tri godine nakon ratifikacije 286. Isto tako, pozivajući se na službene izvore, mediji navode kako je u toj zemlji od 2010. do 2017. ubijeno 1915 žena.

Da li je Turska baš dobar primjer?

Ja sam uzela Tursku kao primjer zato što su oni tumačili da će se u stvari s Istanbulskom pomoći suzbijanju nasilja. No brojke govore nešto potpuno suprotno.

Znači mislite da je ona po sadržaju loša?

Ja smatram da ona ima problematične sadržaje i mislim da mi trebamo dosljedno provoditi svoje zakone koje imamo kada je riječ o suzbijanju nasilja te da je naše zakonodavstvo poprilično jasno i dobro, jedino što mi ponekad donesemo dobre zakone ali u provedbi nismo skroz dosljedni. Dakle naš Zakon o suzbijanju nasilja u obitelji i naš Kazneni zakon i Zakon o parničnom postupku, nude rješenja za suzbijanje nasilja. Hrvatska je već ugradila u svoje zakonodavstvo svih 48 mjera i mehanizama borbe protiv nasilja nad ženama predviđene Konvencijom. Stoga nije bilo potrebe da se ona ratificira i na taj način omogući uvođenje i onih odredbi koje se ni na koji način ne odnose na borbu protiv nasilja nad ženama nego izravno krše načelo supsidijarnosti i temeljna ljudska prava zagarantirana postojećim pravno važećim nacionalnim i međunarodnim odredbama.

Koji je problem s tim terminom „rod“. Na početku Istanbulske stoji da „rod“ označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. Je li sama ta formulacija problematična?

Osobito je problematično što Istanbulska konvencija pojam roda promatra kao društveni konstrukt i razlikuje pojmove „rodnog identiteta“, „roda“ i „spola“. Takvom definicijom negira se činjenica da se čovjek rađa kao „muško“ i „žensko“ i unosi se podjela između čovjekova spola kao spola i društvene dimenzije spola, nazivajući je “rodom” što implicira da svatko svoj rod može naknadno odabrati ili promijeniti. Konvencija pretpostavlja da su spol i njegova društvena dimenzija dvije odvojene i nepovezane stvarnosti, za što nema utemeljenja u realnosti ni u znanosti, već proizlazi iz ideologije – rodne ideologije te zahtijeva ugradnju takve ideologije u sve javne politike uključujući i obrazovanje. Time se ograničavaju primarna uloga roditelja u odgoju i odlučivanju o obrazovanju vlastite djece u skladu s vlastitim moralnim, vjerskim i drugim uvjerenjima. Time se djevojčicama i dječacima oduzima pravo da majku zovu „majkom“, a oca „ocem“ stavljajući ih u kategorije „roditelj 1“ i roditelj 2“ kako ne bi povrijedili nečije osjećaje. Političari bi se trebali više brinuti o budućnosti  naroda jer su osjećaji promjenjive prirode dok su identitet i vrijednosti naroda konstanta koja iziskuje našu zaštitu.

Osim svega navedenog što je izuzetno problematično, moram ponoviti još jednom da me kao zastupnicu posebno brine da se ne poštuje međunarodno kazneno pravo i Rimski statuti na kojima počiva EU. Ne možemo se pozivati na Rimske statute kada to nama paše, a kad mislimo da to nije u skladu s nečime što želimo progurati onda nam Rimski statuti više ne trebaju. Mislim da tu trebamo biti konzistentni neovisno o tome da li se mi s nečim slažemo ili ne. Zakon se mora poštivati. Vi možete o nekoj temi imati jedan stav a ja drugi, ali ako se nećemo držati prava i zakona što će onda sutra biti slijedeće? Sutra onda netko može reći da je normalno ubiti čovjeka (jer se naveliko raspravlja o eutanaziji i neke države su je već dozvolile). Dakle, nije to normalno, postoje stvari koje su prihvatljive i koje nisu prihvatljive. Sukladno tome bi se trebalo ponašati štiteći pravni poredak svake države članice i temeljni ugovor o EU.

Da li ta konvencija uopće može pomoći da dođe do smanjenja nasilja ili ne? Po Vašem mišljenju.

Postoje statistike koje su pokazale da ta konvencija ni u kom segmentu nije pridonijela suzbijanju nasilja. Mi da bi suzbijali nasilje na bilo kojoj razini moramo dosljedno provoditi zakonodavstvo koje imamo i koje nam za to daje instrumente. Ako vidimo da postoje određeni problemi u provedbi, moramo mijenjati zakone, jer ponekad se zna dogoditi da mi donosimo idealne zakone ali ni život ni svijet nisu idealni. Ako se u praksi pokaže da su nam neki instrumenti nedostatni ili da neke stvari moramo osnažiti onda to treba promijeniti. Ja sam razgovarala i s našim policajcima na terenu, žao mi je što njih nikada nitko ne pita kad se donose zakoni da li je ono što je zamišljeno moguće provesti i da li to ima smisla. Često se zakoni stvaraju tako da se sjedne u kabinetu i donese se nešto što nam se u perspektivi čini idealno. Osobno smatram da bi trebalo jače naglasiti pitanje zaštite same žrtve i veće kontrole nad počiniteljem. Jer događa se ako ste vi žrtva, ne mislim sad samo na zakonodavstvo koje se odnosi na suzbijanje nasilja u obitelji, već ako ste vi bili napadnuti ili su vam prijetili, vas će policija obilaziti svaki tjedan a neće ići pogledati je li se taj nasilnik koji vam je prijetio ponaša u okviru zakona. Imam dojam da možda treba neke mjere osnažiti kada je riječ o kontroli samog nasilnika i pomoći da se žrtva dodatno ne opterećuje jer je ionako već u situaciji koja je sama po sebi stresna i psihički loše utječe na nju.

Bili ste vrlo aktivni vezano za Makedoniju. Zašto ste se uključili? Jeste li imali osjećaj da je Makedonija malo nepravedno tretirana?

Makedonija je prije 10 godina ispunila sve uvjete da joj se otvore pregovori za članstvo u EU. Do članstva u NATO-u su de facto došli 2008., trebalo je potpisati ugovor i onda je Grčka postavila veto zbog toga što se oni protive imenu Republika Makedonija i Makedonija nije primljena niti u NATO. Mogu reći da su neke zemlje koje su danas članice EU bile manje spremne za otvaranje pregovora nego što je to bila Makedonija prije 10 godina. Tako da ja smatram da to što se dogodilo Makedoniji je jako velika nepravda i naravno da mogu to jednim dijelom razumjeti jer je Hrvatska prolazila vrlo težak put od otvaranja samih pregovora pa do članstva, zbog ucjena i prepreka koji su pred nas postavljane. Sjetimo se topničkih dnevnika za koje se je tvrdilo da ih sakrivamo, pa se je tvrdilo da sakrivamo svoje generale od Haaškog suda, no kasnije se je pokazalo da je i jedno i drugo bilo netočno. To je bila jedna vrlo mučna situacija i teška agonija kroz koju smo mi prolazili i kada bi riješili jedan problem, iskrsnuo bi drugi. S tog aspekta mogu razumjeti kako se osjeća makedonski narod. Ja sam se zalagala da se po modelu koji su našle Hrvatska i Slovenija također upravlja krizom Makedonija – Grčka. Predložila sam da se Makedoniji otvore pregovori i da perspektiva narodu, a da se tijekom pregovora pokušaju riješiti otvorena pitanja. Pitanje imena je bilateralno pitanje, to nije pitanje pravne stečevine EU. Nikada se u stvari do tog slučaja bilateralna pitanja nisu postavljala kao prepreka za otvaranje pregovora za članstvo u EU. Tako da Grčka na žalost koristi poziciju koju ima kao članica, ulaže veto i vrlo uspješno blokira Makedoniju.

Mislite li da je pravo veta nepravedno?

Ja smatram da je jako nepravedno da svi mi plaćamo grčke dugove cijelo vrijeme, da njihovi socijalni slučajevi imaju veća primanja nego što hrvatski radnik ima plaću i da se sve to servisira s našim novcem. S druge strane Grčka nikada ni u jednom segmentu nije u stanju učiniti niti jedan znak dobre volje. Da ne govorimo o njihovom lošem upravljanju migrantskom krizom i nehumanim uvjetima u kampovima za migrante.

To nije niti da niti ne što ste mi rekli, nego samo Vaše opservacije o Grčkoj.

Nisu to moje opservacije o Grčkoj, nego ja smatram da je ova situacija u kojoj Grčka blokira Makedoniju nešto što nije ni u okviru realnosti, niti dobrog susjedstva niti onog što ima veze s vrijednostima EU.

Ali, općenito pitanje veta…

Ako se glasa o osjetljivim pitanjima, kao što su sigurnost, vanjski poslovi i oporezivanje, odluke Vijeća Europske unije moraju biti donesene jednoglasno, što znači da samo jedna zemlja može uložiti veto na odluku. Pitanje imena države nije sastavni dio toga. Grčka zloupotrebljavaja pitanje veta na koje ima pravo u gore navedenim slučajevima.

Ali po Vašem mišljenju, pravo veta, njih trideset kažu da može a jedna da ne. Je li to pravedno ili ne i treba li to mijenjati ili ne?

Bazična je ideja da se odluke donose u suglasju i da se svi s njima mogu složiti. EU funkcionira po modelu da se mora doći do kompromisa, jer da bi neko savezništvo funkcioniralo mora postojati kompromis. Svaka zajednica, svako savezništvo moraju imati neke dodirne točke oko kojih se svi slažu a do toga se dolazi dijalogom  i postizanjem kompromisa. Pravilo glasovanja u Vijeću Europske unije ne traži konsenzus u svim slučajevima, ali je on nužan kada se odlučuje o osjetljivim pitanjima. Naime, u Vijeću EU se odluke u pravilu donose kvalificiranom većinom. Kvalificirana većina ostvarena je kada prijedlog podrži većina katkad čak i dvije trećine od 28 država (kada prijedlog dobije barem 260 od moguća 352 glasa).

Možemo pojasniti na konkretnom primjeru kada EU ima nadležnost a kada nema. Pitanje poštivanja prava nacionalnih manjina dio je pravne stečevine EU i kada Srbija krši prava Hrvata u Vojvodini oni ne poštuju pravnu stečevinu EU i ne mogu nastaviti europski put, ali neriješeno pitanje granica moramo rješavati bilateralno jer to nije dio stečevine, iako sada u Europskoj komisiji to pokušavaju ubaciti kao novo pravilo. Kada je nas Slovenija blokirala zbog problema s granicom, nama su pregovori ipak bili odblokirani, ali nam je rečeno da probamo naći zajedničko rješenje u duhu dobrosusjedskih odnosa. I zbog toga ja smatram da je Makedoniji trebalo otvoriti pregovore, pomoći da se tamo dogode reforme jer su oni u jako dugoj i teškoj blokadi, da je narodu trebalo vratiti optimizam i da im se kroz to što će biti zemlja kandidatkinja za članstvo u EU osigura pristup određenim fondovima koji bi donijeli otvaranje radnih mjesta i perspektivu za mlade, a tijekom pregovora bi vidjeli do kuda bi se došlo i na koji način bi se stvari mogle riješiti. Ja ne prejudiciram rješenje, ali moj stav oko imena je je jasan – ime ne treba mijenjati. A i Republika Hrvatska je Makedoniju priznala pod njenim ustavnim imenom – Republika Makedonija. Čini mi se da je cijeli taj proces vođen na pogrešan način i da je tu Grčka zloupotrijebila svoju poziciju jer koristi veto gdje se ne smije koristiti i to EU nažalost dozvoljava.

Znači nepravda?

Apsolutno. To je velika nepravda i to su dvostruki standardi: Srbiji su otvoreni pregovori premda ne poštuje pravnu stečevinu. U Srbiji je na snazi  ZORZ, to je zakon kojim je Srbija uzela sebi ovlasti malog Haaga, na osnovu kojeg može procesuirati sve hrvatske branitelje- sjetimo se slučaja Veljka Marića i svega ostalog što je bilo u međuvremenu, s tim da Hrvatsku nisu branili samo Hrvati – to je valjda jasno, nego su je branili državljani 17 drugih država članica što znači, da pojednostavimo, da Srbija može suditi hrvatskom branitelju iz Njemačke, iz Francuske i sl. Srbija si je uzela ulogu međunarodnog kaznenog suda što je apsolutno zadiranje u pravnu stečevinu i kršenje međunarodnog kaznenog i poredbenog prava. Da ne spominjemo što se događa s Hrvatima u Vojvodini koji kao nacionalna manjina ne mogu ostvariti svoja osnovna građanska prava. Znamo da pitanje poštovanja prava nacionalnih manjina je dio pravne stečevine, a to se ne poštuje. Ali Srbiji su unatoč svemu tome otvoreni pregovori. Makedoniji nisu otvoreni pregovori jer se Grčka ne slaže s njenim imenom što jednostavno nema smisla. Ja sam o tome govorila više puta i upozoravala Komisiju da pomogne u rješavanju tog problema. Tu je naravno osnovni problem u Vijeću.

Zašto Srbiji popuštaju a Makedoniji ne?

Ja uopće ne mislim da Makedoniji treba popuštati, mi smo tražili samo da se po modelu načela i pravednosti ti pregovori otvore. Stvar sa Srbijom je takva da je Srbija uvijek bila jako bliska Rusiji i da potezima koje povlači prema Srbiji, EU pokušava štititi svoj interes na Balkanu, a to radi na potpuno pogrešan način. Time što ne stabilizira Makedoniju, a Srbiji nudi nešto što Srbiju ne zanima (znate da je Srbija odbila članstvo u NATO-u) je vrlo ozbiljan problem. To što se EU nije bavila proširenjem ne opravdava čelnike EK da nisu više brinuli o cijelom Zapadnom Balkanu a prije svega o BiH, jer BiH je u ozbiljnom problemu. Vidimo što se dogodilo nakon posljednjih izbora i da unatoč tome što je Vijeće upozorilo da je potrebno promijeniti izborni zakon gdje bi svaki narod mogao birati svog predstavnika, zakon nije promijenjen i Bošnjaci su Hrvatima izabrali njihovog člana predsjedništva. Bojim se, ukoliko se EU ozbiljno ne pozabavi sa situacijom u BiH, da BiH i cijelu regiju ne čeka svijetla budućnost.

Ima li EU uopće snage za to?

EU ima snage, samo mislim da nije bilo dovoljno interesa i razumijevanja. Budimo jasni i nama je ponekad teško shvatiti što se događa u BiH, sad zamislite kako je nekom tko ne poznaje situaciju, ali to nije nikakvo opravdanje. Nije opravdanje da oni budu potpuno odsutni iz zemalja Zapadnog Balkana i da tu prepuste različitim drugim interesima da se prepliću.

Rusko – Američkim?

Ne samo to. Tu je i Turska i Saudijska Arabija u Bosni. To je vrlo ozbiljan utjecaj koji mijenja strukturu društva i s tim novcem koji stiže, posebice iz Saudijske Arabije, se bitno doprinosi radikalizaciji što nama ne može biti svejedno jer smo mi prvi susjedi BiH a još uvijek nismo u Schengenu i mislim da dugoročno, ako se stvari ne promijene možemo sa sigurnosnog aspekta imati vrlo velikih problema.

Mislite li Vi da smo mi ušli dovoljno spremni u EU?

Mislim da smo trebali biti spremniji. Nikada nisi dovoljno spreman za takve situacije koje su ti potpuno nove i ne znaš ih, ali čini mi se da se tijekom samih pregovora nije previše pregovaralo, da se više preuzimalo ono što se prezentiralo kao dobro. Ja nisam sudjelovala u tome pa ne mogu sada reći da li su oni koji su pregovarali dali sve od sebe ili nisu. Ali činjenica je da se sada otkriva puno slabosti zato što mi smo ipak imali Domovinski rat i rat je odnio svoj danak i te posljedice se i danas osjećaju. S tog aspekta mi smo trebali tražiti neka izuzeća koja nisu tražena…

Na primjer.

Na primjer ono što sam ja sada uspjela izboriti jest izuzeće za hrvatske šume. Znate da u razdoblju od ’91. do ’95. je bio rat i bila je okupacija hrvatskog teritorija a na žalost i danas su neke šume pod minama. Znači nismo mogli s njima gospodariti, a donosi se zakonodavstvo koje je vezano uz ublažavanje klimatskih promjena gdje se kaže da nam se u bilancu smanjenja emisija CO2 za koji su zaslužne šume jer apsorbiraju CO2, može uračunati samo doprinos onih šuma s kojima smo gospodarili u razdoblju od ’91. do ’95.. Ja sam tražila izuzeće, objasnila sam da smo imali Domovinski rat i da naše šume jesu tu i da su one apsorbirale CO2, ali mi formalno pravno nismo mogli s njima upravljati zato što su bile pod okupacijom i zato što u neke ni danas ne možemo ući jer su minirane. To je i prihvaćeno kao izuzeće što je Hrvatskoj uštedilo stotine milijuna eura jer bi u suprotnom morali plaćati  penale, nama se naše šume ne bi priznale kao apsorberi CO2 i kao drugo drvni sektor ne bi mogao gospodariti tim šumama i drvna industrija bi bila zakinuta za drvnu masu. Takve anomalije otkrivaju se gotovo na svakom koraku. Nedavno sam razgovarala s gradonačelnicima i načelnicima u Kninu i okolnim općinama koji se žale na kategorizaciju razvijenosti koja na temelju Zakona o brdsko-planinskim područjima ne odgovara stanju na terenu i zakida pojedine sredine tretirane drugim Zakonom, onim o područjima posebne državne skrbi. Tu je netko tko je pregovarao po mom mišljenju ipak trebao voditi računa da te naše specifičnosti spomene i traži izuzeće, jer nam to otežava razvoj pojedinih krajeva. Mi smo nova država članica, ušli smo u EU 2013. i tada smo ispregovarali da ćemo punu omotnicu potpora za poljoprivredu iz EU dobivati 2022., no ovog trenutka se raspravlja o reformi zajedničke poljoprivredne politike i novom modelu financiranja. Velika Britanija izlazi i zbog Brexita će biti 10 milijardi eura manje novca, znači da se europski proračun od ’20. za novo proračunsko razdoblje ’20. – ’27. smanjuje i automatski se smanjuje novac za poljoprivredu. Što to znači? Da će Hrvatska biti jedina država članica koja neće dobiti svoje puno financiranje poljoprivredne politike iz EU. To je diskriminacija. Ja sam reagirala. Napisala sam amandman koji je usvojen na našem odboru, sad to treba ići još prema odboru za proračun i na plenarnu sjednicu, gdje tražim da se po modelu gdje se svima zbog Brexita sukcesivno smanjuju sredstva nama ona ne smanje. Jer ako su sve države članice dobile puno financiranje omotnice za poljoprivredu iz EU kad je prošlo prijelazno razdoblje, onda je u redu da to dobije i Hrvatska.

Mi smo i sami doprinijeli tome da sredstva za poljoprivredu nisu iskorištena.

Ovo je nešto drugo o čemu sam pričala, ali kada je riječ o ruralnom razvoju da, točno je da smo imali ministra Jakovinu koji je namještao natječaje, prije svega pravilnike. Ja sam na to upozoravala, nisam dobila podršku. Kad se vidjelo kako je dodijelio financijska sredstva na način suprotan pravilima onda su se neki trgnuli i reagirali. Došao je nadzor iz EK koji je utvrdio da je takav način raspodjele sredstava bio suprotan pravilima i mi možemo biti sretni da nismo morali vratiti sve novce zbog njegovih malverzacija. Samo mene zanima zašto DORH i USKOK još uvijek nisu protiv njega i protiv cijele te klike pokrenuli postupak i zašto on nije za to odgovarao. Mi smo izgubili skoro dvije godine a poljoprivreda nam je u kolapsu. Moj je prijedlog bio novom ministru da poništi pravilnik i natječaje i krene ispočetka što on nije prihvatio. Pa smo onda još dodatno izgubili određeno vrijeme i mi smo iz EU fonda za ruralni razvoj sa krajem prošle godine, to je službeni podatak EK,  iskoristili svega 18 % financijskih sredstava, s tim da proračunsko razdoblje traje do 2020.. Znači imate s jedne strane situaciju da vam sela ostaju prazna, mladi odlaze, potrebna je infrastruktura, potrebno je ulaganje u farme, u opremu, a financijska sredstva koja stoje na raspolaganju od 2,4 milijarde eura nisu iskorištena. Za te manjkavosti koje su se dogodile nakon što smo postali članica EU nije odgovoran netko tko je pregovarao već netko tko je upravljao državom i tko je htio u stvari po starom dobrom balkanskom modelu „jamiti“ novce iz EU za svoje sponzore koji mu financiraju kampanju. To je nešto što je nedopustivo. To je kazneno djelo i ja smatram da je zbog toga netko trebao odgovarati.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here