Miris ovog cvijeta čini mi se i danas osjećam u svojim nosnicama kada se prisjetim svog najranijeg djetinjstva i perioda života u ulici Katarine Zrinske 7 u Petrinji. Zbog toga i danas kada prođem ulicom i negdje osjetim miris jorgovana prisjetim se vremena kada još nisam išao u osnovnu školu, a nekako mi je sjećanje puno uspomena iz najranijeg djetinjstva, valjda i zato što je na neki način bilo specifično.
U svakom slučaju mama je oduvijek voljela cvijeće, pa je ovo ukrasno bilje od najranijeg djetinjstva bilo sastavni dio moje svakodnevnice. Cvjetovi raznih boja i oblika ukrašavali su mamine prozore tako da su prolaznici često zavirivali u našu kuću i gledali prema prozorima našeg stana sa kojih je šarenilo boja i najsumorniji dan uljepšavalo prolaznicima i pretvaralo ga u proljeće… I tako odrastajući uz svo to silno cvijeće i sam, htio to ili ne, zavolio sam te boje i mirise u maminoj bašči na prozorima.
Kasnije, kada smo živjeli kao podstanari u Šenoinoj ulici 2, odnosno u kući koju su zvali “Svratište tri gavrana”, naša četiri prozora u prizemlju, lijevo od ulaznih vrata, bila su ispunjena teglama, a samo nekoliko desetina metara nedaleko od Radićevog spomenika, u jednom od onih cvijećnjaka bila je zasađena crvena ruža koja mi je odmah zapala za oko. Često bih kada sam tuda prolazio pogledavao prema toj ruži i tako sam jedne večeri kada je grad bio pust odlučio da je donesem kući i za rođendan poklonim mami. Ona se obradovala poklonu, ali nije ni slutila gdje sam je isčupao, već je mislila da sam je dobio od majke nekog od mojih prijatelja iz djetinjstva, pa me nije ništa pitala. Ružu je zasadila u dvorištu,ali ubrzo smo preselili u stan koji je moja Branka dobila od Slavijatransa u ulici Slavka Kolara. S našim preselenjem iz Šenoine u Kolarevu ulicu preselila je i ruža, koja je zasađena ispod prozora našeg stana, iako smo mi živjeli na prvom katu, ali se uzdizala do naših prozora, jer smo imali sreće da je i teta Milja koja je živjela u prizemlju ispod nas voljela cvijeće.

U toj garsonijeri smo ostali pet godina, a onda je mama dobila veći stan i novo preselenje za nas i ružu koju smo sve troje zavoljeli i svojatali –  tata ju je obrezivao, mama zaljevala, a ja bih uvijek podsjećao da sam je donio kući prije nekoliko godina. A ona bi nam za svu tu ljubav svake godine uzvraćala sve većim brojem cvijetova koji su krasili prostor oko prozora i ispred našeg stana. Već krajem travnja pojavili bi se prvi cvijetovi i ruža bi cvjetala sve do prosinca, čak i u godinama kada bi hladnoća i snijeg znali doći i u ranu jesen.
Mama je jako voljela da radi oko zemlje, pa je ispod naših prozora zajedno sa mnom i tatom tačkama dovukla  zemlju i tu napravila svoju baščicu u koju bi zasadila nekoliko strukova luka, paradajza i nezaobilazno cvijeće, a cijeli taj prostor ukrašavala je ruža kao neka princeza koja od prvog dana ima poseban tretman.
Prolazile su godine, a ja sam ulazio u pubertet, stizale su prve simpatije i ljubavi koje nisu imale veze samo sa sportom, pa je i ta ruža dobijala sve više na važnosti jer lijep cvijet je uvijek drag poklon djevojčicama, odnosno djevojkama.
U to vrijeme sam bio još previše stidljiv i nisam znao kako da izrazim svoja osjećanja, iako sam sa djevojkama lako stupao u kontakt i vrlo brzo postajao blizak sa njima, ali sve se završavalo na tim početnim simpatijama, pa je ruža postala način da pokažem ono što nisam znao izgovoriti na pravi način. Ko bi to rekao, a ne znam stati s pričom kada otvorim usta i ispustim prve tonove.

A ona je bila tako lijepa, mlada crnokosa i crnooka djevojka od koje mi je zastajao dah kada bih je ugledao, zbog toga bih bio najsretniji kada bih ušao u trgovinu, a ona bila na kasi da naplati što sam kupio. Kusur nije bio potreban, a ni mama i tata me nisu morali nagovarati da ponovo idem u trgovinu i kupim nešto što su zaboravili da mi kažu ili se u međuvremenu javila potreba za nekim artiklom. I tako dan za danom, bio bih najsretniji kada bi u moju ruku stavljala kusur, a od dodira trnci prolazili od vrha prstiju do ramena i nazad kao da šalju neke nevidljive signale koji su samo meni bili jasni. Zbog toga sam odlučio da onu ružu uključim u cijelu igru, pa sam svako jutro ispred  vrata ili na prozorima njenog stana ostavljao po jednu crvenu ružu koja je cvjetala ispod prozora moje sobe. Ponekad bih ostao malo duže sakriven na katu iznad kako bih vidio njeno lice u trenutku kada uzima ružu ispred praga. Obavezno bi se nasmješila, podigla ružu, pomirisla je, okrenula nekoliko puta oko sebe ne bi li nekog vidjela, oslušnula čuju li se  koraci, a u tim trenucima srce je htjelo iskočiti.  Iako je znala da imam takvu ružu nikako joj nije padalo na um da bih baš ja mogao biti tajni obožavatelj s ružom boje krvi, zbog toga je igra vjerovatno potrajala i predugo i jedan zajednički prijatelj je iskoristio priliku i osvojio njeno srce zahvaljujući mojoj ruži. Ne bih mogao reći koliko dugo je sve to trajalo, ali on je snimio sa prozora svoje zgrade kako donosim i ostavljam ruže, pa je jednog dana izašao i pokupio je sa praga u trenutku kada je crnokosa ljepotica otvarala, po ko zna koji put svoja vrata u nadi da će i tog jutra pronaći ružu svog tajnog obožavatelja. Naravno, nisam se naljutio na nju već na prijatelja koji je iskoristio priliku, ona moja ruža je ispostavilo se imala čarobnu moć koja je osim članova moje porodice osvajala i mnoga druga srca.
Nakon Oluje preselio sam u Podgoricu, a u ubrzo nakon toga već u siječnju 1996. godine usljedila je i smrt moje majke, pa je u Petrinji tata ostao sam. Kada se razbolio 1999.godine i pola godine proveo u bolnici ona ruža samo što se nije osušila, iako ju je susjeda redovno zaljevala. Nedostatak ruku moje majke, tate, pa i mene, ona je itekako osjetila i tugovala za nama. Živnula je odmah po povratku tate  iz bolnice i nastavila sljedećih pet godina ukrašavati prostor ispred naše zgrade u Ulici Slavka Kolara, sve do očeve smrti 11. prosinca 2005. godine.  Bio sam šokiran kada sam u lipnju 2006. došao u Petrinju na pola godine ocu i ustanovio da se ona ruža, iako uredno obrezana osušila i uginula kao da nije mogla da prežaliti smrt svojih vlasnika i moj odlazak u Podgoricu bez povratne karte..

Za PS portal Stanko Radulović Kika.

Njegove priče možete pronaći na ovom  blogu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here