S izložbe Ivane Tkalčić u galeriji Striegl; foto: facebook

By Ljiljana Lekanić-Kljaić

Jesen u Sisku iznenađuje obiljem kulturnih događaja. Teško je izabrati što vidjeti ili čuti. Tako sam neke večeri ostala zatečena nemogućnošću da kupim kartu za kazališnu predstavu. Istovremeno je bilo otvorenje izložbe u galeriji Striegl i predavanje u Arhivu.

Raduje me ta mogućnost izbora, taj pluralizam dešavanja. Ipak, likovnost je moj prvi izbor. Sisak ima sreću da u njemu supostoje i Gradski muzej i Galerija. Tako se može uvijek vidjeti otkada smo tu gdje jesmo i gdje smo sada. Svoje učenike svake godine dovodim u Muzej,na terensku nastavu gdje slušaju nadahnutog i uvijek drugačijeg kustosa M. Bogatića: začudnost izložaka prethistorije, ljepota malih  staklenih antičkih predmeta, zastrašujuće srednjovjekovno oružje, etnografska zbirka, građanski postav 19. i 20. st. Uvijek je dobro ponoviti ili prvi puta saznati.

Zato Galerija može biti programski neopterećena i u postavama suvremena, pokazujući recentnu umjetnost. Zahvaljujući ravnateljici Almi Trauber, koja je svojom kreativnošću u suradnji sa Deanom Zlovolićem, inovativnošću, te hrabrom odlukom da prikazuje suvremenu umjetnost otvorila put ovoj galeriji u 21. stoljeću. Konačno! Tako se događanja u ove dvije institucije odvijaju paralelno, svaka prezentira ono što joj je interes, a kao kulturne institucije naravno da surađuju (primjer industrijske baštine i njeno valoriziranje zajednički je projekt).

Rad  A. Trauber pratim odpočetka, zapravo čak i prije toga. Bila mi je učenica u Gimnaziji i već je tada  znala svoj put. Nisam bila iznenađena izborom studija niti zabrinuta nemogućnošću zapošljavanja. Bilo mi je jasno da će posao koji voli raditi kako treba i da će uvijek dati i više nego se očekuje. Obradovao me je njen dolazak u Petrinju, gdje je u dvije godine profilirala galeriju Hegedušić ,dovodeći mlade afirmirane umjetnike često praćena začuđenim pogledima. Znala je što želi i nije odustajala od svog koncepta. Kad sam u školi vodila projekt Avangarda , gost mi je bio arhitekt Antonio Grgić i sam umjetnik, koji je za galeriju rekao da se radi o svjetskoj priči i što se tiče postava i pratećeg  materijala. Veseli me da je njena kvaliteta prepoznata od struke i institucija, a nagrada koju je dobila od Grada govori u prilog tomu, kao i izložba radova Ivane Tkalčić.

S izložbe Ivane Tkalčić u galeriji Striegl; foto: facebook

Izložba umjetnice Ivane Tkalčić u galeriji Striegl nosi naziv Obiteljska mitologija i traje do 10. 11. 2018. godine. Mlada umjetnica iza sebe ima respektabilan broj izložaba (7 samostalnih, 18 grupnih, 12 intervjua u Hrvatskoj i inozemstvu, te 6 rezidencija). Neobična je njena razgranata prisutnost u svijetu umjetnosti. Ivana se ne boji ući u nemiran svijet pun mitova i sjećanja interpretiranih  osobnom maštom i životnim iskustvom. U razgovoru koji je vodila s Anom Ugarković naglašava da umjetničku praksu doživljava promjenjivom, te zato koristi  film, fotografiju, tekst, sliku i instalaciju. Tako stvara svojevrstan mentalni kolaž, jer su  fotografija, video i informatička ikonografija i u umjetničinim i u očima publike mediji čije je mogućnosti nužno istraživati.

U postavu izložaka utjecaj obitelji na formiranje prvih vizualnih iskustava kroz obiteljske memorabilije isprepleten je promjenom percepcije pod utjecajem suvremene tehnologije. Sama kaže: “Pod rajem digitalne slike smatram mogućnost njezinog neuništivog kopiranja, sažimanja, pretvaranja, seljenja kroz formate, reproduciranja i remiksanja, a njezina prisutnost u svim medijima i platformama joj omogućava svojevrsnu besmrtnost“. Te riječi otvaraju pitanja o prirodi umjetnosti i umjetničkih djela, tako intrigantna i često zbunjujuća. Istakla bih poliptih  Sjećanja  nastao tehnikom recikliranja kopija dokumenata, fotografija i tekstova na papiru,dakle različitih elemenata koje veže obiteljska povijest.

S druge strane koristi tablete, laptop i projektor prilagođujući izloške digitalnom vremenu i mogućnostima koje pruža virtualni svijet istovremeno preispitujući banalnost, svakidašnjicu i običnost. Tako postojanje digitalne umjetničke scene i web-izlaganje začudno dobro izgledaju u klasičnom izložbenom prostoru, a ta fina koegzistencija vidljiva na ovoj izložbi dokazuje da se naoko nespojivi elementi dodatno međusobno obogaćuju.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here