Ovaj put započinjem kolumnu jednom misli moje prijateljice iz Srbije. Možda to nekome zvuči nestvarno, ali tako je. Vani nema osobe koja će prije stati uz tebe, za tebe u 3 ujutro da nešto pođe krivo, niti jedan stranac kao netko „tvoj“ s Balkana. Neka priča tko što želi, ja sam sam se u istinitost te tvrdnje uvjerila – milijun puta. I to svaki puta na drugom kraju svijeta gdje sam živjela. Jednom malo bliže Hrvatskoj, jednom malo dalje. Da ne duljim previše, misao ide ovako:

Živjeti daleko od kuće nije za svakoga.

Moraš imati veliko srce, dovoljno veliko da bi spakirao sve što ostavljaš: radost i tugu, prijatelje i ljubav.

Ova srčana prtljaga kuca čak i kada dodirneš pod koji ne pripada tebi ili kada ležiš na madracu koji nema oblik ili na neugodan jastuk i kada gledaš u strop pitajući se gdje se nalaziš i gdje si se to uputio.

Prijatelji koji nisu tvoji, grad koji nije tvoj.

Moraš imati veliko srce, toliko veliko da bi radio nove stvari.

Srce koje se ponekad plaši da će ga drugi zaboraviti, zato što je sadašnjost preuzela kontrolu nad njihovim životima.

Veliko srce, ali ne previše snažno.

I tako ležiš na tom madracu, koji je već sada pretrpio malo tvoje težine, a i jastuk je malo mekši sada s jedne strane i kreneš ka odredištu, prema svom odredištu.

Mi smo napravljeni od druge sorte i tko ne proživi isto, ne može razumjeti.

S time se slažem – od riječi do riječi. Priče na stranu, tu smo najjači. Mi. Oni. SVI. Najviše volim one koji kažu – tebi je lako. Je, u njihovim glavama. Tih istih ljudi nije bilo nigdje kada sam pakirala život u 3 kofera na drugi kraj svijeta. Ali, primjedbe, prijedloge kako i što bi trebalo, tu su prvi. Ne trebate ih ni pozvati. Takvi se pozovu sami.

Ne očekujem da itko razumije moj život u koferu. Kao što više ne čujem ni priče. Zbog čega je to tako? Ehh, to je prva stvar koju naučiš tamo „preko bare“ iliti „tamo daleko od kuće“. Oni koji nisu probali, a pričaju. Te volim najviše. Za pravo prigovora dajem samo onima koji su prošli isto ili slično, onima koji znaju što znači brojati kilometre svaki puta kada odlaziš, gledati avione i ispisati na tone poruka, provesti sate putem video poziva. Da bi tamo vani postao čovjek. Da bi izgradio od sebe bolju osobu. Ne nekoga tko sjedi na kavi i cijeli dan samo priča.

Naravno da je vani lakše kada imaš nekoga svome kome možeš reći neke stvari na svom jeziku. Također se učiš novom jeziku, kulturama, navikama, koje od tebe čine bolju osobu. Gdje imaš priliku za „nadogradnju“ samoga sebe.

Sve to je bio isključivo moj izbor. Kada kažem moj. To mislim. Nije me nitko tjerao. Rekao da moram. Odluka je bila moja. Kakav god rezultat iz toga proizašao, moj je. Bio on uspjeh ili pad. Samo je moj. I na to sam izrazito ponosna. Iz svakog nešto naučim. Uspjeha. Pada. Bitno je naučiti. I ići dalje.

Ovo nije neka promocija odlaska iz Hrvatske, svatko zna za sebe što i gdje mu je najbolje. Za mene je ovaj put koji živim. I ne bih ga mijenjala. Sve dok se krećem. Sve dok me ta ista volja za kretanjem svako jutro pokreće.

 

Jer sve dok ideš prema svome cilju, totalno je nebitno koliko sporo se krećeš, ali je bitno da se krećeš!

 

Pssst! Nivesine avanture pratite i na njezinom blogu!

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here