Muškarac po struci

By Denis Vidović

Znate li zašto je u Hrvatskoj puno više sudaca nego sutkinja? Zato što im svima na vratima stoji pločica istog spola.

Kad su ljudska prava najugroženija? Onda kad se oštećeni jednostavno pomiri s tim, prihvati potiskivanje svog identiteta i uvjeri sebe da je normalno, poistovjetiti se s ponašanjem i riječima agresora; stockholmski sindrom. Danas kad su ženska prava, gledajući unatrag u povijest, u dobroj mjeri izjednačena s muškim (ako su muškarci uopće valjano mjerilo), događa se nešto na što bi svaka sufražetkinja koja imalo drži do sebe, odmah trgnula rakijicu za smirenje. Žene su se uljuljkale, postale su nezainteresirane, trome.

Nedavno sam posjetio sud (prvi put dobrovoljno) kako bih izvadio potvrdu o nekažnjavanju. Pogled mi je zapeo za jedna od nebrojenih vrata. Pisalo je: „sudac Jasna Ivić“. Bilo mi je pomalo smiješno što se muška osoba, pa još jedan sudac zove ženskim imenom. U idućem trenutku sam se prekorio zbog nedostatka suosjećanja. Pomislio sam kako se samo bilo teško probijati kroz život gospodinu sudcu Jasni Ivić. Kakvi su to samo roditelji, kad se odluče otežati život sinu imenom tako neprimjerenim njegovom spolu. Misli mi je dotakao Johnny Cash i njegova A Boy named Sue. U isti mah sam se počeo diviti takvoj izvanrednoj muškoj osobi, kao što je sudac Jasna Ivić. On  je u potpunosti zatajio svoj rodni identitet iz poštovanja prema svojim roditeljima. Kakva hrabra i nevjerojatna pojava u današnje vrijeme!

Dok sam tako stajao pred vratima gospodina sudca Jasne Ivić, ispunjen strahopoštovanjem naspram takve vrhunaravne pojave, ususret mi je došla neznana gospođa zaputivši se u uredske prostorije sudca Jasne Ivić. Pretpostavivši da se radi o tajnici, gospodina Jasne Ivić, upitao sam je: „Vi radite za sudca Jasnu Ivić?“

Žena me pogledala i hladno odgovorila: „Ja i jesam sudac Jasna Ivić.“ Zastao sam osupnut. Pa sudac Jasna Ivić nije muškog roda! „Pa, pa, Vi ste žena“, uzmucao sam se. „Očito“, bezizražajno me dočekao sudac, žena sudac. „Izvolite, mogu li Vam pomoći?“ Iako mi sad više ništa nije bilo jasno, uspio sam se malo sabrati. „Ali ako ste Vi žena kako to da Vam ne smeta što Vam na vratima stoji titula u muškom licu. Vi ste sutkinja. Zašto to i ne piše na vratima Vašeg ureda?“ „Ja nemam vremena o tome razmišljati! To je oduvijek tako!“ odbrusila mi je prije no što se izgubila u svom uredu, uredu jedne sutkinje. Sutkinje koja odlučuje o ljudskim pravima, među kojima i ženskim pravima. Jedna sutkinja koja bi po pričanjima viđenijih ljudi i majci prirodi, trebala biti žena, nema vremena razmišljati o tome?

Život je uistinu neobično mjesto za život! Pokušao sam opravdati tu smijuriju time da u zemljama engleskog govornog područja, za razliku od Hrvatske, nema odvajanja na muške i ženske titule, već su one neutralne, kao npr. doctor, judge ili lawyer… ili da u ustavu Republike Hrvatske uopće ne postoji titula Predsjednice Republike Hrvatske već samo muški oblik, ali, uzalud. Zašto bi nešto izraženo u muškom obliku imalo veću vrijednost? Zašto se žene tako lako odlučuju postati „profesori“, „učitelji“,  „odvjetnici“, „sudci“? Ja bih se osjećao prilično neobično kao „spisateljica“.

Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna. (PS-portal)

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here