Autor: Marjan Gašljević
Cijelo dopodne strpljivo buljim u televizor, prebacujem s kanala na kanal, da bih doznao što je jutros doručkovao Todorić. Sinoć sam nestrpljivo, isto tako, buljio čekajući silazak Todorića na „Franju Tuđmana“. Magla, kašnjenje zrakoplova u dolasku malo me ja zabrinjavalo nekako me sve strašeći da taj zrakoplov s milenijskim teretom neće nikada sletjeti tamo gdje ga svekolika javnost očekuje. Strah i očekivanje dodatno je raspirivao reporter s Londonskog aerodroma koji se je čudio kako tamo nikoga ne zanima što se to dešava i nitko ne prepoznaje Todorića. Zrakoplov je, konačno, sletio, Ivica pospremljen u Remetinec sa svim detaljima o kojima smo sustavno izvještavani ali što je Ivica doručkovao? Što?
I dok titram u toj nestrpljivosti zbog uskraćenosti sistematski mi u zaborav pada famozna afera SMS, sjeća li je se tko, a ona me je tako i te kako uzbuđivala i zabrinjavala. Danas, nekoliko dana poslije, neznam niti kako se zovu glavni junaci te neobične prepiske koja je uzdrmala temelje Države. Ne znam da li su, uopće, još u zatvoru a kamo li čemu je ta silna prepiska služila.
Ne znam niti da li su oni osmislili, u maniri dobrih i provjerenih pisaca, i famoznu, ma tko se još uopće sjeća, „hot-mail“ prepisku ili će, možda, upravo rečeni Ivica poslije doručka skrušeno priznati u kameru Državnog odvjetnika (priznanje, naravno, neće biti relevantan dokaz na sudu), da je on osmislio i ispisao tu prepisku s kojom bi kompromitirao spasioce svoje bivše tvrtke. Itd.
Secirat ćemo, dakle, Ivicu sustavno i nemilosredno čudeći se što on ima jetru, pluća, želudac, bubrege a, možda, i srce dok će, istovremeno, zahvaljujući djelomično i njemu osobno, ekonomski forumi širom svijeta izučavati knjigu „Agrokor – slom ortačkog kapitalizma“ a revni mentori svojim će postdiplomantima pojašnjavati fenomene kako u nekoliko jednostavnih poteza inkasirati stotine milijuna a da, pouzdano, za nedostatak tih para ne bude nitko kriv ili, eventualno, budu krivi vanzemaljci slično kao u provjerenom slučaju Sanader a možda i sinkopa sama sa sobom ili u kombinaciji sa svemircima. Zanimljivo je da se svi ti oslobađajući organski, anorganski ili pojavni elementi javljaju pojedinačno od slučaja do slučaja za razliku od para koje pouzdano i uvijek završavaju na istom mjestu. „Što bih ja tome kada institucije ne znaju sastaviti optužnicu i provesti istragu“. Kako slavodobitno reče jedan od poznatijih hrvatskih odvjetnika kojima, i inače, pripada bar trećina svake informativne emisije slavodobitno se smješkajući iz zagrljaja svog klijenta u sigurnosti susjedne Zemlje i para s kojima isti taj klijent raspolaže.
I dok se oni smješkaju istovremen tisuće radnika škverova marširaju ulicom tražeći teško zarađenu crkavicu koju nikada neće dobiti, a ubrzo ćemo ih zaboraviti kao i škverove s kojima smo, do jučer, bili svi tako ponosni. Za njih ne vrijede postulati iz knjige „Slom ortačkog kapitalizma“ oni su se na žalost, skupa s nama, našli na stranicama knjige koja tek treba izači pod naslovom „Trijumf ortačkog kapitalizma“ samo što se njezini autori neće kititi epitetima kao gospođa Dalić da je izvrsna ekonomska stručnjakinja ali ne i političarka i za to do nje nema krivnje već će biti kompletni „Ortaci“ ni krivi ni dužni.
Uskraćen, tako, informacijama o Ivičinom doručku skoro mi promače trijumf Hrvatske vanjske politike koja se temelji na onoj iz neke reklame: „’oće – neće. Možda hoće. A ne neće“. Rečeni trijumf proizilazi iz činjenice da je Predsjednica najprije oduševljeno pristala otići u Marakeš na potpisivanje Soprazuma o migracijama da bi onda, pričaju kuloari, na intervenciju jednog opskurnog TV voditelja odustala bez objašenjenja te Glavnom tajniku UN-a pismeno poslala odbijenicu.
I dok se sam vrh vlasti prepucava oko načina kako izaći na kraj s mnogobrojnim migrantima koji uporno pritišću granice Hrvatske s istim tim migrantima stvarne probleme imaju samo hrvatski policajci i malobrojno stanovništvo područja na koja je najveći pritisak migranata koji ciljaju tim putom potražiti svoju neku sreću u drugim zemljama EU koje su se, znaju li oni to ili ne, ogradile žilet žicom ostavljajući i Hrvatsku ali i sve te imigrante na drugoj strani. Priča o ulasku Hrvatske u Shengenski režim nekako se oduljila a imam osjećaj da će se oduljiti još duže ne za to što Hrvatska ne zadovoljava uvjete Shengenskog sporazuma već više za to da ona postane pričuvna „čekaonica“ EU.
Priča jedan vic da je nekoliko emigranata poslije serije bačenih kamenova na hrvatske policajce upitala kolika im je mjesečna plaća. Kada su ovi odgovorili da im je plaća oko 400 eura rekoše im emigranti: „Dečki, a da vi manete te pendreke i krenete s nama.“
Da s tim tisućama koje „jurišaju“ na granice s nekim svojim ciljem neke zemlje europskog sjevera gotovo nitko ne zna što učiniti svakome je jasno. Merkelica je radi njih „pala“. Ultradesničari su dočekali svoj trenutak a prosječnom građaninu baš nešto i nije milo. Na koncu kada i sam promislim gledajući one mlađahne „rumonje“ kako se naguravaju s hrvatskim policajcima nekako mi nije milo. Građanska solidarnost me puti da budem dobrohotan a opet iskustvo mi govori da se svoja Zemlja, svoj narod, svoja obitelj brani na svom pragu.
Na koncu, zašto mi u Hrvatskoj one koji su „strugnuli“ devedesetih zovemo „dezerterima“ ( i ako je i to sve manje pravilo ) a one koji su ostali „herojima“?
U svakom slučaju pitanje migracija je jedan presložen novovijeki problem kojeg sigurno neće rješiti Marakeški globalni kompakt koji smo i tako usvojili obzirom da smo članica EU koja ga je i u naše ime implementirala međutim koliko se god „ritali“ rješenja će se morati hitno nalaziti jer ne zaboravimo na našim granicama „tapka“ stotine tisuća nestrpljivih, gladnih, promrzilih a oni s druge strane Shengena imaju sve manje volje da ih i „preberu“. Turska je, ne zaboravimo, prihvatila da u jednom dijelu bude „čekaonica“ što debelo naplaćuje na sve moguće i nemoguće načine Europskoj uniji a svojim geopolitičkim položajem ta čekaonica joj je, nekako, i prirodna za razliku od Hrvatske koja niti ima približno slične resurse a bome nitko joj ne bi ni platio od njezinih dobronamjernih partnera koji su se blagovremeno u svoj svojoj dobronamjernosti osigurali ogradama i žicom na koje se lako i brzo postave, ako treba, i mitraljezi.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here