Jojin krimen

Prođete li kroz Sisak teško da nećete sresti Joju. Bez obzira na vremenska prilike ili neprilike sitni, suhonjavi šezdesetgodišnjak ( i nekoliko više ) voziti će svoj bicikl. Ovaj dugogodišnji radnik u Rafineriji nafte u Sisku nije imao previše izbora kada je Rafineriji krenulo „nizbrdo“ pa je bezvoljno pokupio ponuđenu otpremninu i otišao u prijevremenu mirovinu. Možda će se netko nasmijati na ovo „bezvoljno“ obzirom da mnogi hrvatski radnici sanjaju „rafinerijsku otpremninu“, međutim Joja je, zbilja, želio raditi do zakonske granice za starosnu mirovinu. Kao i mnogi njegovih godina nije imao previše izbora jer kako popularno reče jedan od direktora: „Hoćeš li otići dobrovoljno ili da Ti nešto izštihamo pa onda pa-pa.“ Ovaj skromni i samozatajni ali razumni dragovoljac izabrao je ono prvo znajući da protiv „vlasti“ nema šanse.
Radišan, kakav je uvijek bio, nije se zadovoljavao samo vožnjom bicikla. Svoju veliku energiju želio je usmjeriti u još nešto korisno jer se osjećao da još uvijek može koristiti zajednici. Dok je smišljao čime bi se mogao baviti te tako prekratiti duge umirovljeničke i osamljeničke dane primjetio je dvadesetak metara od zgrade u kojoj je stanovao široku živicu prepunu smeća i raznog otpada koje su nesavjesni stanari tu odbacivali. Trnoviti zid prepun smeća i otpadaka dijelio je zelenu površinu oko zgrade od željezničke pruge. U više navrata je, zajedno s ostalim stanarima zgrade, tražio da se to grnlje posječe, ukloni ili, na ovaj ili onaj način, dovede u red. Kako nitko nije niti pokušao bio što učiniti odluči Joja sam rješiti problem. Danima je, svakodnevno po pet-šest sati sjekao trnje i šikaru slažući granje i otpad na hrpe. Nakon skoro dva mjeseca vrijednog rada završio je posao a iza njega je ostala čistina s desecima hrpa granja i raznog drugog otpada. Otišao je u gradsko poduzeće koje brine o komunalnom izgledu grada i obavijestio ih o učinjenom zamolivši da daju vozila koja bi odvezla nakupljeno smeće i granje. Tu počinje Jojin istinski trnovit put. Poslije hrpa i hrpa trnja komunalci ga upitaše: „Tko je tebi dozvolio to čistiti i sječć?“ Krenulo je „trnje“. Komunalni, sanitarni, i svakoliki inspektori i redari, pa prekršajci, pa referenti, kalkulanti, prevaranti, računovođe, zeleni i crni, itd. Hrpetine osušena granja i dalje stoje, smeće se povećava, stanari ne otvaraju prozore na toj strani zgrade i ne puštaju djecu igrati se na toj strani.
Birokracija je našla svoj objekt jer, kažu, za birokraciju ne postoji čovjek, postoji samo objekt. Nažalost, nije samo Joja u Hrvatskoj od čovjeka napravljen objektom. Stotine i tisuće građana, pa i sam, pokušali su nešto raditi da bi bili učinjeni „objektom“. Objektom bezbrojnih javnih službenika s, još uvijek, aktovkama i kožnim torbama te kožnim „zakrpama“ na rukavima. Sudbina „objekata“ potvrđena j i u tzv. „aferi salmonela.“ „Subjekti“, tj. veliki igrači na globalnom EU tržištu ostali su neokrznuti makar su oni „zaigrali igru“ a kraći kraj su izvukli mali proizvođači, prerađivači i trgovci. Dovoljno je samo popratiti prtinu koju su za sobom ostavljali mnogobrojni državni birkorati izaslanici inih državnih inspekcija, inspektorata i agencija. Salmonela je njima samo letva u plotu propisa kojih se oni čvrsto i prečvrsto pridržavaju. Ta letva će sutra biti trihinela, e. coli ili nešto deseto. Laik bi pomislio da salmonela nije postojala do prije mjesec dana, jedino je istinski tužno što je to državno licjemjerje životom platilo jedno dijete. To pridržavanje plota nas je lani nasmijavalo kada je nekoliko inspekcija „navalilo“ na jednu gospođu koja je na kućnoj adresi otvorila tvrtku prodaje e-knjiga pa je na spavaću sobu morala staviti natpis „skladište“ ( jer po inspektoru tu će skladištiti e-knjige ) na na vrata putokaz za „izlaz u nuždi“ i što sve još ne. To je ono što javnost zna, a koliko je malih tvrtki s jednim računalom doživjelo da mu inspektor mjeri deset cm od ruba stola do ruba tastature.
Sve ovo napisano posljedica je netom otvorena natječaja gdje se samo u Poreznu upravu prima stotinjak novih birokrata. Koliko je uhljeba do sada uhljebljeno to nitko ne zna ali ovi se moraju primiti kroz natječaj jer uhljebi, obično, na znaju rad na računalu, a kamo li neki drugi ozbiljniji posao osim ako nisu u kumstvu s Božom ili Grmojom jer pokumiti se s pravom osobom u pravom trenutku bolje je i perspektivnije nego steći diplomu, ne samo Prometnog, već i bilo kog drugog fakulteta.
Složenost i moć uvježbane i bezprizorne birokracije toliko smo puta iskusili što na svojoj koži što na koži bližnjih. Za njih ništa nije sveto pa ni vlastita Država koju će, spremno, potkubati samo da bi dokazali da su u pravu i koliko su moćni.
Pored mnogobrojinih drugih igrokaza aktualne birokracije ( ne vlasti jer oni, očito, nisu vlast ) posebno mi je u oko pala strka oko otkrivanja spomen obilježja u mjestu Jasenovac poginulim pripadnicima HOS-a. Sporan logo Udruga HOS-a davno je ozvaničen od javne uprave i sada, dvadesetak ili više godine netko je našao nešto sporno u tom znaku i gle čuda, svi se odjednom čude. Koliko su samo dokumenata revni hrvatski birokrati s tim znakom premetali kroz ruke i nikome nije bilo sporno sve dok im sveprisutni Pupovac nije „obrisao nos“. Da li se Premijeru više tresu gaće od Pupovca ili od hrvatskih građana koji ovaj znak i napis vide i prepoznaju drugačije?
Preživljavajući kao hrvatski dragovoljac same početke Domovinskog rata znam da je tada svaka puška na našoj strani bila itekako dobrodošla a posebno puška dragovoljaca s oznakom HOS na rukavu. Nismo se međusobno pitali tko kakvu oznaku nosi na rukavu ali smo se zato svakodnevno sretali s licemjerima koji su danas itekako glasni a tada su se dvojili „koja će vojska pobjediti“. Stoga gospodo bezbojni birokrati ti dečki čija su imena napisana na ploči imali su svoju boju i nisu dvojili „koja će vojska pobjediti“ a živote su dali za dom, hrvatski dom, pa bar to poštujte. Poštujte njihovu žrtvu i žrtvu, prvenstveno, njihovih roditelja koji i danas jedini istinski tuguju.
Pretrpjet će mo mi, dragi moj Joja, i ove „suncokrete“. Pomisli samo da si kojim slučajem imao na rukavu tu oznaku, a ne bijasmo daleko, kako bi samo letio iz Rafinerija kao i sam iz Infre. Naglavačke i bez otpremnine jer su tamo samo ideološki čistunci kako se vide, a ne „suncokreti“ kako ih vidimo.

Iz reciklaže za PS portal Marjan Gašljević

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here