Neveni (vlakovi) žuti, žuti……

Piše: Miroslav Šantek Cobra

Tmurno subotnje sisačko jutro odvelo me je koracima iz samog središta grada gdje se kafići uvijek  pune, gdje se ispijaju nebrojene šalice kava, gdje se nakon radnog tjedna opušta u slobodnom danu u društvu prijatelja, ljubavnika ili se čovjek jednostavno sam zagleda u zelenilo Kupe koja već stoljećima protiče i koja kad bi znala govoriti, mogla bi ispričati nevjerojatne priče ljudskih sudbina – ali neće. Sve ostaje davno prohujalo vrijeme. Sve ostaje njena tajna.

Prostor oko željezničkog kolodvora nema puno posjetitelja ovog jutra ali je ipak živ. Sivilo napuklih i oronulih zidova i željezničkih tračnica i pragova boji jarka boja parkiranih radnih strojeva i željezničkih vagona i krasi pojava jedne žene koja je mirno, onako polako, prošetala kraj njih. I dvoje mladih me prestižu žustrim korakom. Ona ima kapu na glavi i na engleskom jeziku nešto govori svome pratitelju – nešto o nečemu. Samo njima znano.

Možda ga vodi na doista, (bilo je to prije nekoliko godina, kad sam s ekipom petrinjskih rock glazbenika jednog nedjeljnog jutra u rano proljeće pojeo jako dobre ćevape u objektu te uličice koja vodi prema velikom silosu iz kojeg miriši kruh. Uz pivo i domaću, toplu atmosferu ambijenta na čijim su zidovima bile obješene velike fotografije brodova na Kupi, najeli smo se tih vrlo ukusnih komadića mljevenog mesa) –  na ručak.

A ta ulica (kralja Zvonimira) koja se nalazi u neposrednoj blizini Novog mosta – ili Mosta gromova  ima zanimljivih starih kuća. Veliko zdanje dvokatnice kojoj da netko udahne novu fasadu, boju i život, sasvim sigurno bi zabljesnula svojom ljepotom i mogla bi bez problema krasiti i neku ulicu Zagreba ili Beča. Sada je oronula, s balkonima s kojih visi rublje, u prizemlju je kafić iz kojeg sviraju narodnjaci i čuje se priča gostiju naslonjenih na šank. Prepričavaju se događaji – život kola, ide dalje. Ovo je svakako jedna od mojih omiljenih sisačkih kuća.

Na putu za zapad, uz Kupu koja zavija kroz sela Staro Pračno, Drenčina, Vurot – prema Petrinji primjećujem da se cesta dosta suzila i da je prilično nespretno miomići se s drugim vozilom, pogotovo u zavojima. I sunce se odjednom pokazalo, probilo, poplavilo nebo i zatoplilo cijeli ovaj naš dosta zaboravljeni zavičaj. Palim radio i nakon par bezveznih stvari, odjednom zasvira davni song. I to onaj dobar. Tada 23 godišnja Sanja Doležal pjeva o čekanju, o prijateljima kojih nema, o tome da joj nitko neće te noći doći i o žutim nevenima u vazi poklonu s njegovog putovanja, o zadnjim vijestima s radija….

Nekdašnja domaća Abba, Rajko Dujmić i ekipa. Novi fosili. Jebeš ga, baš me puklo na ulazu u Vurot. Umorni su, uveli su, kao ljubav ta u meni……….

 

 

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here