Jedanaestog dana, jedanaestog mjeseca, u jedanaest sati, godine Gospodnje 1918. završio je Veliki Rat. Jučer je obilježena stogodišnjica tog događaja. U Parizu, pod Slavolukom Pobjede, sastaše se predsjednici zemalja koje su prije stotinu godina učestvovale u toj velikoj četverogodišnjoj koljevini; ljudi i konja; i sitnih životinjica koje su trčkarale rovovima. Prije sto godina. Predsjednici komemoriraše 15 milijuna ljudskih žrtava koje su u tom ratu stradale. Jedanaestog dana, jedanaestog mjeseca, u jedanaest sati, godine Gospodnje 1918. završio je sukob za koji je mobilizirano preko 70 milijuna vojnika; 60 milijuna samo iz Europe. Pored devet milijuna ratnika živote je izgubilo i šest milijuna civila. Četiri godine iz rovova prokopanih na istoku i zapadu Europe kuljale su iz željeznih cijevi mjedene konfete smrti. Četiri pune godine na zapadu je od sjevera na jug tekla usrana rijeka mokraće, znoja i krvave kakice, da bi se opet s jug vratila na sjever po dalekim istočnim ravnicama; još krvavija, još smrdljivija i još usranija nego na mjestu s kojeg je potekla.

Četiri godine rušio se Stari Svijet uz krikove osakaćenih bojovnika i rzanje konja rasporenih šrapnelima. Gnjilila su u tom međurovovskom blatu i konjska trupla i crkotine pretrulih europskih Carevina. Četiri pune godine. Pa kad je smrad, naposljetku, postao neizdrživ i Carevima i Predsjednicima u dalekim Metropolama: jedanaestog dana, jedanaestog mjeseca u jedanaest sati, godine Gospodnje 2018., rat je zaustavljen. Onima koji preživješe učinilo se, na tren, mogućim stvaranje nekog novog, boljeg svijeta.

Puno je toga starog umrlo u Velikom Ratu. Puno je toga novog stvorene nakon njega; dobrog i lošeg. Crnog i bijelog. I crvenog. Sifilitični Vladimir Iljić Uljanov iz Švicarskog lječilišta u zapečaćenom je vlaku, pored svoje bolesti i kovčega krcatih Kajzerovim zlatom, prošvercao na Istok i bolesnu ideju o Diktaturi proletarijata. Diktaturi nove sile koja je trebala zamijeniti carske i kraljevske Moći. Diktaturi koja je trebala plavu krv obojiti crveno. Iz tih potoka krvi nikao je Novi Svijet. Gotovo jednako krvav i strašan kao i prethodni. Ako ne i strašniji.

Oni koji su preživjeli nadali su se da će biti bolje. Kad je umrla nada preživjeli pisaše o svojim iskustvima; da bar opomena ostane. Oni koji su poginuli nisu se ničemu nadali, osim, možda, da će njihova smrt biti opomena. Čitao sam Remarka i Hemingwaya. Iščitao i Krležu, i Čapeka, i Crnjanskog. Ljudske priče su prokleto slične. Iste. Bez obzira s koje strane rova bile ispričane; bez obzira s koje strane svijeta bile izgovorene.

Danas je ponedjeljak u Virdžiniji. Newport News. Najveća mornarička baza Vojske SAD. Veterans Day je bio jučer, u nedjelju. Danas je radni dan pa je red prisjetiti se onih koji su dio mladosti poklonili zajednici, boreći se za nju i njene ideale po bojištima diljem svijeta. Ovdje ih zovu veteranima. Mada se uvijek ističu njihove zasluge u obrani Domovine, nitko ih ne zove Braniteljima. Niti oni sebe tako doživljavaju; kao Branitelji. Datum je određen prema danu završetka Velikog Rata. Pored Dana Veterana Ameri obilježavaju još dva datuma vezana uz vojsku. Memorial Day, zadnji ponedjeljak u svibnju; tada se sjećaju svoji poginulih ratnika. Postoji i dan oružanih snaga koji slave svi pripadnici vojski, treće subote u svibnju. No ta manifestacija se održava cijeli tjedan; od druge do treće svibanjske subote. Čudi me da se Ministar pobjedničke vojske nije domislio nečem sličnom. Ipak je on američki đak, a i naš dan oružanih snaga je u svibnju. 28. svibnja kad se 1991. godine, na stadionu u Kranjčevićevoj, osnovao Zbor narodne garde.

Jedem tako komadić veteranskog kolača, kojeg je nacionalni laboratorij priredio svojim veteranima. Malo bijelog, a malo crnog biskvita. Kolač toliko zaslađen da trnu zubi od umjetnog sladila. Nekako sam sebi dođem kao neki veteran. Samo iz neke druge države u kojoj nema veterana. Samo Branitelja. Dečkima s umjetnim nepcem vjerojatno paše malo preko više zaslađena torta. Meni ne. Ja hranu još uvijek meljem vlastitim zubima. Onima što preostaše. Jedući tako taj slatki kolač, prestar za branitelja, premlad za veterana razmišljam. Mislim, ma nikakve koristi…

Razišli se veterani. Ostalo još dosta kolača. Da je kolač bolji vjerojatno bi i kraj ove priče bio veseliji. Ovako moram završiti malko grublje. Čitam domaću štampu. Raspisala se tko je gdje od političkih velemoža sjedio kod Slavoluka. Tko je bio bliže Trumpu, a tko Angeli ili Makronu. Govornik iz Gline, s prevelikom crvenim čubama, bijesan je jer nije smješten kako to navodno zaslužuje predsjednik države koja je slijednica države, koja je slijednica države, koja je opet slijednica države, koja je slijednica države koja je slijedom svojih interesa proširenja države isprovocirala Veliki Rat. Vođena Crnom rukom; daleke 2014. Meni se čini da bi trebao biti sretan što su mu uopće ponudili da sjedne.

I sam sam rođen u jednoj od gorespomenutih Slijednica. Nas su u školi učili da je OK tu i tamo ubiti koje plavokrvno stvorenje, s pripadnom joj suprugom. Da je Princip, Gavrilo Princip heroj, a ne zločinac. I ne samo nas nego i generacije prije i poslije. Možda ne baš tako direktno kako u gornjoj rečenici, već više uvijeno, velikosrpski perfidno, sračunato na podsvjesni učinak. Stoga ne čudi da u nas nema veterana: samozatajnih starčeka koji se jednom godišnje zaslade lošom slasticom. U nas, doma a i šire, sve sami Branitelji. Spremni i uvijek orni za nove bitke i okršaje. Ne samo po Hrvatskama, već i po Bosnama. Hercegovinama. Srbijama. Kosovima i inim Crnim Planinama i Visoravnima. Meni, osobno, je ratovanja za ovaj život bilo dosta; pa ako baš mora radije bih svaki dan jeo odvratni veteranski biskvit nego još jednom opalio iz nekog oružja, pa bio to i pištolj na vodu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here