Ukrali su mi učenike

Autor: Jozo Nikolić

Život nas učitelja je niz dolazaka i odlazaka. Generacije učenika dolaze i odlaze, mi ostajemo. Dočekujemo ih i ispraćamo. Ne volimo trajne rastanke. Želimo, barem krajičkom oka, zaviriti u njihove nove živote, veseliti se njihovim uspjesima, dobro odabranim fakultetima, poslu kojim su zadovoljni. Želimo im u dijeliti pokoji savjet, pružiti im podršku. Veselimo se kada nas pozdravljaju s druge strane ulice, kada ispijamo kave u njihovim omiljenim kafićima, prepričavamo anegdota iz školskih dana, ponekad i ogovaramo. Smijemo se.

U proteklih nekoliko godina život u Vukovaru se promijenio. Sve je manje mojih bivših učenika na gradskoj šetnici, kafići su gotovo prazni. Neke svoje učenike nisam vidio od završetka njihovog školovanja. Gdje su nestali? Koje su ih nove staze donijele?

Pitanje je retoričko. I vi i ja znamo gdje su. Bojim se otići na autobusni kolodvor.

Hoću li ih tamo prepoznati? Što ću vidjeti u njihovim očima? Probuđenu nadu, obnovljenu sigurnost, vjeru, viziju boljeg života. Ili bojazan, strah, nesigurnost. Ako su već morali otići, želim da im budu blage tuđe ulice i trgovi, da povrate oteti ponos i dostojanstvo.

Vukovar će ih čekati.

Njega nam ne mogu ukrasti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here