Festival Prolog ulazi u završnu fazu, a predstave su sve bolje. Nakon razigranog Dobrog čovjeka Bažuleka, uživala sam u predstavi  (Ne)prilagođen Istarskog narodnog kazališta iz Pule. Tu monodramu uprizorio je i odglumio Luka Mihovilović u suradnji sa Geom Gojak. Ovaj novosadski student ulogu oblikuje gestama, riječima, plesom i pjesmom (usavršavao se u klasičnom i jazz-baletu, suvremenom plesu, te solo- pjevanju). Raskošan talent pokazao je u sve tri komponente te uloge.

Drama govori o različitosti, lik je homoseksualac koji odlučuje izaći iz ormara i nada se prihvaćenosti.Predstava prati život od djetinjstva do zrelosti,ali nažalost nema promjene koja bi mu donijela olakšanje. Dojmljivo je prikazano  koliko je teško  graditi identitet prema društvenim i moralnim standardima, a istovremeno biti žrtva diskriminacije i predrasuda i to od onih čijoj se podršci nadaš i s pravom je očekuješ(roditelji). Mladić je u dvostrukom problemu, jer ima teškoće i s prihvaćanjem sebe i svijeta oko sebe.Možda je rješenje u odbacivanju kategorija prema kojima smo se navikli orjentirati i tako izbjeći bojazan i strah oko toga tko smo i što smo. Međutim ignoriranje  norme nije uvijek laka solucija, „jer širi prostor neznanja i straha, odbijanja i diskriminacije“ kako vele autori. Uspon do priznanja je tegoban i mučan, jer različite životne maske zamućuju stvarnu sliku, pa pravo lice rijetko vidimo. Sjajno je prikazana drama sumnje,nelagode i panike. U naturalističkoj maniri izneseno je poznato, ali i ono što se ne želi vidjeti. Na relativno praznom prostoru pozornice izmjenjuju se displeji i to na podu, teško čitljivi ,tako da od gledatelja traže akciju podizanja sa stolica i istezanja vratova kako bi se uspjelo pročitati poruke. Tako je stvoren fini fluid između pozornice i publike što me asociralo na Brechtov gestičan jezik. Osim teksta, izmjenjuju se i sličice nekih animiranih likova i posebno dojmljiv bijeli križ na crnoj podlozi koji priziva Maljevičev suprematizam i znakovitost njegove poruke da je “bitan osjećaj kao takav, posve neovisan o okolini u kojoj je izazvan“. Ono što je u predstavi snažno  prikazano je da čovjek treba uvijek težiti ka sreći, jer nju je nemoguće uništiti, čak i kad postoji snažna volja za tim. A kakav završetak! Glumac nam prepušta da sami odaberemo kraj što znači i osobnu odgovornost, a to je uvijek škakljiva i dramatična situacija.

Ova me je mladenačka predstava vratila u vrijeme prije 30-tak godina, kad je Pionirac bio dom sisačke kazališne družine Daska. Radili su odlične predstave, jalovom vremenu uprkos. Već je izbor autora bio subverzivan: Ivšić, Harms…Potpuno su ukinuli razliku između etabliranih profesionalnih i amaterskih kazališta i pokazali da postoje samo dobre ili loše predstave, bez obzira u koji okvir ih stavimo. Trenutak se sjetiti braće  Borka i Damira  Borojevića, Jasmina Novljakovića, Jadranke Kovačević- Mice, Mladena Merzela, Branka Kužnara…. Tih je godina Sisak živio s kazalištem i za kazalište.Posebno su interesantni bili SKAHOVI gdje su se mogle vidjeti predstave koje su bile najbolje u tadašnjoj državi. Svakako mislim na dubrovački teatar Lero i i čakovečki Pinklec. Do kasno u noć vodili su se razgovori o odgledanom, a normalno je bilo u dva ujutro popiti piće ili kavu u Tri jagode. Naravno da su prostori bili prepuni publike i da se uvijek tražilo mjesto više. Iako duh Daske nije nikada nestao (i danas djeluju radionice koje vodi Damir Borojević-Cuni) nadam se da će neki đak ili student pronaći motiv za bavljenje kazalištem,jer uzori su tu. Zato me raduje povratak mlade publike koji vidim u posjećenosti ovogodišnjeg Prologa, jer se mi stariji podrazumijevamo.

Ljiljana Lekanić-Kljaić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here