Da li je nagrada uvijek i sreća

Autor:Marjan Gašljević

Jedan moj dragi prijatelj godinama se nije mogao načuditi kakva je to kvaliteta mog života u kojem nikada nisam ušao u kladionicu, ispunio tiket, kupio srećku ili odigrao neku drugu vrstu igre na sreću, tombole, nagradne igre. Nikako mu nisam mogao objasniti da me to, prvo, uopće ne privlači a drugo da je čista matematika da, u principu, najveća većina igrača tih raznoraznih igara ne dobivaju već naprotiv, gubitnici su. I dalje sam tog stava iako me je malo pokolebala zadnja nagradna igrica koji su osmislili u Osijeku.
Naime, HNS-ova mladež osmislila je nagradnu igricu u kojoj je glavna nagrada, ni manje ni više, već njihov vrli predsjednik Vrdoljak kojeg dobivate na cijeli dan ako postanete pobjednik nagradne igre.
I, zbilja, moram priznati da je to valjda prva igra na sreću koja me je zainteresirala. Danima već razmišljam što bih uradio da osvojim prvu nagradu. Vrijeme poljoprivrednih radova je završilo tako da tu ne mogu „upregnuti“ nagradu a i nešto nemam za betonažu ili drugu bauštelu da ga tu iskoristim. Da mi je propišao regulator na radijatoru propišao je, a firma koja ga je ugradila i obavezala se održavati ih se nikako ne javlja možda bi Vrdoljak, valjda ga radi toga i zovu „gospon Razdjelnik“, mogao rješiti ovaj moj problem i ako ne znam da bi imao što šarafiti cijeli dan.
S druge pak strane mislim da je nužno, kao i kod drugih nagradnih igara, dobro proučiti koje su obaveze dobitnika. Što ako ga dobijem pa ga moram cijeli dan hraniti i pojiti, ili, ne daj Bože, raditi još nešto složenije s njim. U tom „ugovoru“ vjerojatno na dnu sitnim slovima (ono što prosječni građanin ne čita) piše da „nagrada“ neće dobitniku održati, recimo, radionicu ili panel na temu „kako postati uhljeb“ ili „kako se uvaliti u javno poduzeće na rukovodeće mjesto“. Dakle, za kvalifikacije ovakve vrste i naravi nužno je pohoditi neke druge radionice, panele ili kurseve koji se organiziraju po zaplotcima stranačkih kuloara. To je, dakle, za podobne, a za naivne su nagradne igrice i natječaji.
Stoga, ako nemate želju i volju za otputiti se u Irsku, Njemačku nemojte igrati nagradne igre već se potrudite pronaći dobrog kuma. Kum, naravno, uvijek mora i jest „dobar“ na različite načine međutim ako te ne može postaviti, najmanje, za veleposlanika ili u neki od „jačih“ nadzornih odbora jebeš takvu dobrotu. Stari ljudi su govorili da „kum nije dugme“ i, zbilja, nije tko je tako moćan, a onaj koji nema te moći tko će se s njim baviti osim onih, kako kaže ministar Lovro, zgubidana iz Povjerenstva za sukob interesa zbog koji zajednica hrvatskih pravnika postaje sve zabrinutija. Iako mi to baš i nije nešto jasno ipak mi je žao ljudi koji su zabrinuti pa bili oni kumovi ili samo „kumovi“.
U stvari o tim kumovima, bratićima, sestrićima i sestričnama, ujcima i stričevima, tetkama i tečevima, pa i o „tetkicama“ i barbama smo se već naslušali. I sve te priče trajale su najviše dan ili dva koliko će trajati, vjerojatno i ova jer, iskreno, i nije zaslužila da se uopće s njom netko bavi. U tom „poslu“ oko kuma daleko me je više zabrinuo ton kojim je premijer pokušao objasniti da „neća valjda Bulja koji ga je prijavio Povjerenstvu postaviti za veleposlanika“ jer „na što bi to ličilo s njegovim sposobnostima“. Ma što god mislili o Bulju i njegovim sposobnostima mislim da je apsolutno neprimjereno s tim licitirati posebno ako znamo da je taj čovjek, takav kakav jest, izabran od oderđenog broja glasača što mu daje legitimitet da pita i propituje jezikom kojim on govori i koji razumiju oni koji su ga birali za razliku od beskonačnog verglanja tzv. diplomatskih fraza koje nitko ne razumije i koje ništa ne kazuju.
Da je do sada u više navrata premijer posegnuo za sličnim izričajem kojim bi ponizio ili povrijedio sugovornika posebno onog koji pita nešto neugodno za njega to smo već viđali ali, na žalost, takav način komuniciranja vodećih hrvatskih političara s zastupnicima i novinarima postaje skoro svakodnevan. Ministar Kujundžić je tako novinaru poručio da ode „kod okuliste“ kada ga je ovaj pitao potpuno razumno pitanje o reformama koje on nešto i ne vidi i koje se ne događaju. O Milanu Bandiću i njegovim ispadima tipa „sunčeko moje“ i suvišno je govoriti čudi me samo da mu netko uopće i dolazi na presice jer on na njima i tako govori ono što ga, uglavnom, nitko ne pita i što sam želi. Možda je, zbilja, rješenje kao s Glasnovićem kojeg nitko nije došao čuti.
Zapošljavanje u javnoj upravi i javnim poduzećima odavno ima svoja pravila tako da rodjačko propitivanje porijekla netom zaposlenih uopće nema svrhe. Neki nadobudni analitičari procijenili su da je, možda, velik utjecaj na loše domografsko stanje Države upravo u činjenici da se zaposlenici javne uprave i javnih poduzeća ne mogu međusobno vjenčavati jer su svi u rodbinskim vezama. Zbilja zabrinjavajuće jer će mo izgleda uskoro pored uvoza konobara, kuhara, zidara iz Ukrajine morati uvoziti i kumove.
U konačnici izgleda da ću se ipak odlučiti za nagradnu igru a kad mi „privedu“ glavnu nagradu odlučiti ću se što s njom tog dana. Kakav euro jack pot Vrdoljak je dobitak jer kada bih dobio taj famozni jack-pot zatukli bi me i uzeli lovu na jedan od mnogih načina kako se to kod nas radi, a ovu „nagradu“ mi sigurno nitko ne bi otimao možda bih se našao u situaciji kako da je se riješim.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here