Dobro sam se udala…

Volim pamtiti godine po nečem. Pamtim tako i mjesece. Manje me opterećuju dani, ali volim kad osim redovnog posla učinim još nešto korisno za svoju obitelj ili nekog svog. Danas mi se čini kako sam nenadmašno beskoristan.
Kiša pada. Ja samo trošim spremljene obnovljive izvore u vidu bukve i hrasta, djeca se nakon dužeg sna hvataju knjige, a žena od jutra posprema kuhinju i sprema ručak, peče kolače…
Pitam je što da pomognem, a molim Boga da mi kaže, legni i čitaj nešto. Molitva mi je uslišena pa sam se konačno dohvatio Ante Tomića i njegove knjige Veličanstveni Poskokovi u izdanju Nacionalne biblioteke Crne Gore – Cetinje. Kupim neke nove knjige u susjednoj državi jer su mi dosta jeftinije, a kad je Ante u pitanju pomislim da sam opet kupio nešto hrvatsko. Izdanje 2018.
Priča je to neprikriveno asocirana na Bagrokor i „naš način života“ u HR. Došao sam do pola. Kad čitate knjigu u toplom domu na Antin način ispripovijedanu sve se čini nekako virtualno i lakše podnošljivo, dovoljno duhovito, a još jučer sam stajao na jednoj livadi u slučajnom susretu s prijateljem koji je dobio poriv ispričati mi što je sve saznao o provincijskim Bagrokorima.
Priče su toliko gadljive i nespojive s ikakvim osjećajem humanosti u glavnih aktera neviđene društvene pljačke. Jednako tako je otužna i besperspektivna spoznaja da se nemaš kome požaliti, zazviždati, jer će krimosi saznati sve o tebi prije nego se i otvori neki spis.
Mafija doslovno vlada. Začuđuje samo kako još uvijek ima novca i materijala za besprizorne otimačine i prevare naroda, a narod je često suučesnik u zločinu. Evo, ne usudim se bez dokaza ni ja ništa reći. A, tko treba skupljati dokaze? Gljivarsko ili planinarsko društvo? Ili oba.
Oni u čijim su rukama javni resursi imaju veliku moć, imaju medije, sljedbenike, službe, koje će svakom zviždaču zagorčati život, tako da će mnogi požaliti što su glavu dignuli, jer tad ih „zalutali“ metak obvezno pogodi. Zviždači su manje zaštićeni nego pokajnici. Lopovi-pokajnici bivaju nagrađeni cinkanjem svojih suradnika, a zviždači kažnjeni prijavom prljavih poslova.
Što vam preostaje? Ili šuti, ili bježi iz vukojebine bar 400 km dalje. Kako ćeš djeci reći da je sunce tuđeg neba manjeg sjaja, kad ono tvoje domovinsko sunce netko tako bešćutno fokusira samo na sebe i svoje. Unutrašnji neprijatelj naroda je dramatično maligniji od vanjskog. I u ratu znaš od kud se puca i gdje trebaš okrenuti svoje oružje, a u miru su ti neprijatelji doslovno iza leđa, zakamuflirani pozicijama, osmjesima, titulama.
Strava je 21. stoljeća RH u kojoj se najbolje živi od nedostatka dokaza. Strava je u nesposobnosti pozicije i opozicije koja ne vidi ili ne želi vidjeti raspad države. Strava je zapravo u tom što nisu ni svjesni svojih nekompetencija i svoje sebičnosti, svoje prizemnosti i pohlepe, koja ne otvara vrata budućnosti niti njihovoj djeci u domovini, nego negdje u bijelom svijetu gdje će ih dočekati oni koje smo ranije protjerali, prognali sami s vjekovnih ognjišta neradom i nemarom, a ne od „vjekovnih neprijatelja, UDBE, KOSA, orjunaša. Takvi su se vraćali, a oni koje sami prognamo danas neće se vratiti osim na ljetovanje .
Eto. A lijepo sam počeo s Antom kojeg su zasuli kantom govana, ali što drugo i očekivati od proizvođača govana, parazita i lopova. Bit će nam tako dok god smo spremni prihvaćati da nam „daju“ mrvice, a uzimaju gomile, dok god se prodajemo ne misleći na budućnost svojih roditelja koji će umirati u siromaštvu – djeca će biti dovoljno pametna da na vrijeme zbrišu.
A nama – opet samo po zaslugama.
M STRIŽAK

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here