Piše: Miroslav Šantek Cobra

Pučka, narodna uzrečica za današnji dan, 25. studenog kaže ovako:”Sveta kata, snijeg za vrata.”To valjda znači da kad se ranim jutrom ustanete i krenete na posao (ili ako padne nedjelja kao ovog 25. studenog)pođete po topli kruh do pekare, otvorite ulazna vrata kuće a friški bijeli snijeg je zasuo i kućni prag, stepenice, cijelo dvorište, vašeg četveronožnog ljubimca, cijelu ulicu, cijeli grad…Netko žestoko opsuje na tu za mnoge ljude hladnu i nevoljnu elementarnu nepogodu, a mnogi se raduju hladnoći i snijegu koji je najava dolaska prave zime, skorašnjeg Božića i tuluma za Novu godinu.Sto ljudi, sto ćudi. A ustvari se radi o Blagdanu Svete Katarine – simbolu hrabrosti, a priča ide ovako: Katarina Aleksandrijska je bila učena ljepotica koja se suprostavila caru Maksiminu II i njegovoj želji da iskorijeni sve kršćane u Aleksandriji. Car je okupio najučenije filozofe da mladu ljepoticu odvrate od vjere, što oni nisu uspjeli i bili su pogubljeni. Katarina je bačena u tamnicu i mučena glađu koju preživi zahvaljujući pruženoj pomoći od anđela.

 

Katarina Aleksandrijska

Za to vrijeme na kršćanstvo je preobratila i carevu suprugu. Pobješnjeli car naredi da se svi kršćani pobiju osim Katarine od koje zatraži brak i odbacivanje vjere. Odbivši takvu ponudu, Katarina je i sebi potpisala smrtnu presudu. Car je naredio da se za nju izradi nova sprava za mučenje – kotač s bodežima kako bi bila isječena na komade. Međutim, plamen s neba je spalio kotač i Katarini je naposljetku odrubljena glava. Iz krvi koja je potekla iznikle su ruže šireći svoj miris po cijelom svijetu. Tijelo pokojnice anđeli su prenijeli na Sinaj gdje je u 6.stoljeću izgrađen samostan koji postoji i danas.
Sve u svemu, ove nedjelje, 25. studenog 2018. nema snijega na vratima. Samo dosadna, uporna kiša. Čini se da snijeg ipak pripada nekim drugim, prohujalim vremenima, nekim drugim meteorološkim uvjetima.
A za Petrinjce i sve one koji iz bilo kojih razloga vole ovaj stari grad, pojam sv. Kata veže se za nešto što fizički već desetljećima ne postoji. Kad se spustite niz Radićevu ulicu u smjeru juga i dođete do kvarta koji se naziva Majdanci, s lijeve strane ceste možete primjetiti veliko raspelo zabodeno u zemlju kraj kojeg uvijek gore svijeće. To je sve što asocira na nekadašnju crkvu sv. Katarine – neupitni simbol Grada Petrinje. Petrinjski povjesničar Ivan Rizmaul je u svojoj knjizi Blagdan i svagdan petrinjski zapisao ovako: U današnjoj Radićevoj ulici (Majdanci) nalazi se crkva sv. Katarine koju do temelja ruše domaći Srbi – četnici u ožujku 1992. godine. Ova crkva,kapela, sagrađena je najvjerojatnije 1710. godine od drveta. Zidana crkva je sagrađena 1881. godine. Njen graitelj bio je Bonifacije Cettolo, poznati petrinjski građevinski poduzetnik. Kako je nova zidana crkva sv. Katarine posvećena 12. rujna 1882. godine, na taj se dan svake godine obnašaa Posvetilo pri Sv. Kati. na desnoj strani u unutrašnjosti crkve bila je slika sv. Katarine za koju tvrdi poznati petrinjski prof. Milan A.Miholjević da su je stari Majdančani, preci stanovnika tog dijela Petrinje, donijeli sa sobom iz Bosne naseljavajući pustu zemlju, opustošene hrvatske krajeve pred turkom najezdom. Najprije je ta slika bila na glavnom oltaru stare drvene kapele. U međuvremenu je donji dio slike bio oštećen, a potpuno uništen već rečenog ožujka 1992. godine.

Na mjestu nekadašnje crkve stoji veliki križ kojeg su postavili petrinjski obrtnici

Petrinjske sv. Kate se svake godine na njen dan sjete petrinjski obrtnici koji su i postavili taj veliki drveni križ na to mjesto i od 2000. godine u sjećanje na nju slave svoj Dan obrtnika koji obavezno počinje polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i kratkom molitvom na tom mjestu. I to je sve. Tog simbola Petrinje više nema. Vrijeme neumitno grabi naprijed i sve je manje ljudi koji se uopće sjećaju kako je sv. Kata izgledala. Neupitno je da je napravljen pravi barbarizam rušenjem te crkve, ali ti barbari su odavno pobijeđeni i odavno su pobjegli, a niti crkva niti petrinjske vlasti, niti cijela država nije taj petrinjski simbol ponovno izgradio. Za mnoge građane Petrinja je nezamisliva bez parka, kupališta, paviljona, vodoskoka, sv. Lovre, ali i bez sv.Kate. Tu je nešto dobrano zakazalo. Ili više nije nikog briga za taj simbol grada. Teškom mukom i uz ogromno vrijeme se upravo porađa kapelica sv. Roka, prije desetak godina i kapelica sv.Trojstva je ponovno izgrađena, sv. Lovro odavno, a niče i velelebno zdanje na Slatini čija izgradnja sasvim sigurno zahtijeva puno novca. A očito je da ih ima. Ali od sv.Kate – onoga što se trebalo obnoviti usporedno i u isto vrijeme kad i sv. Lovro – nula bodova.
Krajem osamdesetih između ostalog alternativnog glazbenog izričaja, navukao sam se na finu dark glazbu: Joy Division, Bauhaus, The Sisters of Mercy. Nabavio sam i fini ruski fotoaparat i film u boji. I krenuo ispucati desetke snimaka na to zdanje koje mi se sviđalo, na toranj koji je virio iznad drvoreda zimi na nasipu Petrinjčice, na tu oronulu, mističnu gotiku kojom je sv. Kata zračila. Sjećam se tog foto sessiona. Bila je zima, gole krošnje, plavo nebo i sunce po sv. Kati. Neki kreten je zapalivši mi kuću te 1991. zapalio i taj film u boji. Znači – nema ničega.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here