Hrvatska teniska reprezentacija osvojili je Dejvisiv pokal; Davis cup. Po drugi puta u povijesti Hrvatske i po posljednji put u tom neslužbenom svjetskom prvenstvu u tenisu. Što reći nego da mi je drago. Kup koji su izmislili Englezi i Amerikanci da bi se nadigravali u gospodskoj igri početkom XX stoljeća na samom je kraju osvojila Hrvatska. Zapravo osvojili su ga Borna, Franko, Ivan, Marin i Mate; svojim radom, talentom i radom. Nama ostalima, običnim Hrvatima, preostaje samo da se radujemo, veselimo njihovom uspjehu. Prigrlimo njihove zasluge kao vlastite. U stotinu i osamnaest godina dugoj povijesti natjecanja samo je petnaest zemalja osvajalo kup. Hrvatska i Rusija dijele osmo mjesto na svevremenskoj ljestvici osvajača ovog uglednog natjecanja; s dva osvojena pokala. HRT ne dozvoljava praćenje programa s moje lokacije. U inozemstvu. Ni naknadno; snimku. Ionako, tko bi gledao snimku tenisa kojem znade ishod ako nije teniski profesionalac. Tražim po programima na ovdašnjoj kabelskoj bar mali spomen na taj veliki uspjeh. Stotine Kanala. Na besplatnima su gotovo stalno reklame. Uglavnom se reklamira hrana, fina papica, usnimljena u gro-planu; nije lako ovdje držat dijetu ili preskočiti obrok. I police osiguranja, za sve slučajeve u kojima vam osiguranje neće trebati. Volim ja reklame. Može se i iz njih svašta naučiti. No danas me zanimaju isključivo sportski sadržaji.

Ima sporta. I slobodnog i kodiranog. Sve puno nogometa; onog čudnog. U kojem se rijetko igra nogom. Stalno se nešto dogovaraju. Pa onda krenu. Srećom da postoji ponovljena snimka, pa čovjek vidi što se zbivalo. Ima još dosta do velikog finala; pedeset trećeg po redu. Super Bowl LIII. Održat će se 3.veljače iduće, 2019., godine u Atlanti, na Mercedes-Bentz stadionu. Naguravanja na zelenom terenu još su u dosadnoj fazi. Nije jasno koja će se dva tima sastati u finalu kao najbolji iz dviju konferencija NFLa (National Football Ligue), nacionalne i američke. U svakoj konferenciji je šesnaest ekipa podijeljenih u četiri grupe, nazvane prema stranama svijeta. Zadnji puta kad sam bio ovdje, u veljači 2018. doživio sam ludnicu  Super Bowla. Igrali su filadelfijski Orlovi protiv Domoljuba iz Nove Engleske. Domoljube vodio naše gore list: Štef Beličić, ili kako ga ovdje zovu  William Stephen Belichick, za prijatelje Bill. Iako su Štefovi dečki bili favoriti, i skuplja momčad na papiru, izgubiše. Glatko. 41:33. Samo su u trećoj četvrtini nešto pokazali, a ostalo je bilo jako blijedo. Ja sam specijalno za tu priliku, oboružan s dva tableta i knjigom, naučio pravila te čudne igre, te pokoji strateški trik, sve da bih mogao pratiti meč. Kad sam se poslije tekme pojavio u šihti svojim sam poznavanjem igre zadivio i neke dečke odavde. Ali kako su to sve fizičari mislim da nisu neki veliki stručnjaci. Ukratko Štefovi dečki podcijeniše protivnika, koji je igrao doma; za svoju publiku. Sa srcem. Velikim.

Na sportskim kanalima ima i pravog nogometa; naškog, u kojem smo viceprvaci svijeta. Uglavnom na hispanskim kanalima. Ne mari. Španjolski mi sasvim dobro ide. Kužim sve što govore šoferi i bakice za doručkom, pa su mi ovi TV komentatori sasvim razgovijetni. Isplatilo se učenje. Sutra mi je tristoti dan za redom kako svladavam najambiciozniju verziju učenja Španjolskog na Duolingu. Ali ni normalni nogomet me danas ne zanima.

Nailazim na košarku. Američku košarku ne volim. Previše je savršena. I rasistička po mom dubokom uvjerenju. Daju igrati samo tamnoputim momcima. Na klupi tek po koji bijelac, da se nađe. Kod nas, na HTV sportu, redovito izvještavaju kad neki od naših pulena skoči ili asistira pri zabijanju koša. Čovjek dobije dojam da su ovdje jako važni. Nisu. Niti oni niti itko od bljedolikih, anemičnih dečki. Meni je košarka umrla s Draženom, ili možda, čak i prije; kad je Toni prestao igrati za Jugoplastiku. Ti dečki su košarku igrali sa srcem. Velikim Srcem. Novac je došao poslije. Ove današnje preplaćene „veličine“ ne znaju igrati mukte. Za Hrvatsku repku teturaju terenom kao neki zombiji. Loptu drže i ne dodaju, kao da ju im je ćaća kupio. Pustimo ih u uvjerenju da su boga uhvatili za bradu što im crni dečki daju da s njima sjede na klupi. I Šarići i Bogdanovići i Hezonje i ini. Šteta riječi.

Nisam našao tenis; ni t od tenisa. Kad ne igraju njihovi to Amere ne zanima. Tako je to bilo i prije predsjednika Trumpa. Amerika Prva. I jedina. Samo se on to usudio glasno izgovoriti. Na informativnom kanalu dijele hranu migrantima iz Srednje Amerike. Manje fino izgleda nego na reklamama. Neki od njih su bosi. Tijuana pod pritiskom. Kao u Bihaću. Tamo nisam bio; mislim u Tijuani, u Bihaću jesam. Tijuana mi poznata samo iz crtića o Toru i Ponču. Ukratko: već viđeno. Stižu proleteri. Radnici. U potrazi za poslom i boljim životom. Gasim TV. Kiša je sustala. Idem prošetati. Zdravlje na prvom mjestu. U liftu se vozim s ljudima prljavih tenisica. Najprljavije tenisice koje sam ikad vidio; u Americi. Prekrivene debelim slojem boje, i flekama različitih datuma nastanka. Čista suprotnost temeljnoj nakani ove vrste obuće: šepurenju po teniskim terenima.

Poslije iste srećem na parkiralištu. Tovare neke ljestve i kante u ogromni izudarani pikap, gotovo kamion. Vjerojatno su soboslikari ili tako nešto. Govore Španjolski među sobom. Radnici. Pokušavam se sjetiti kad sam zadnji puta vidi zaprljanu radničku odjeću. Ne sjećam se. Dolaze na faks, s vremena na vrijeme, neki tipovi popravljati lift. No njihova radna odjeća je besprijekorna. Šminkerska. Bez mrlja. I to ne zato što naš deterdžent bolje pere. Već zato što se u nas radnici manje prljaju. Šminkeri dolaze po pozivu; naplaćuju dolazak. Popravci su im u stilu: „Drži vodu dok majstori odu.“ Čini se da je sve što je u nas znalo ili htjelo raditi otišlo; do Londona. Ili Irske.

Sjetih se one stare:

Amerika i Engleska
bit će zemlja proleterska.

Niko tada u to zapravo nije vjerovao. Ni pioniri, ni omladinci, ni komunisti. Ni drugovi. Posebno ne drug Tito. Pjevalo se to tek tako. Iz inata. Za Praznik Rada. Kad ono, pjesma zapravo bila proročka.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here