Dinamo forever (Božo Paropatić)

Autor:Miroslav Šantek Cobra

Srijeda je 28. studenog 2018. Hadni vjetar donio je sitni snijeg na petrinjske ulice na kojima nema baš puno prolaznika. Svi su se sklonili u toplinu kuća ili kafića, a definitivno je u ovo doba godine najugodnije u pekari pored parka u kojoj često kupim vrući slanac za jutarnji obrok.Zatim korak po korak s punim ustima prošetam gradom i često zastanem pored staklenog oglasnog izloga na zidu kod nekadašnje Behadinove slastičarne, a ovog jutra, između petrinjskih suvenira i plakata koji poziva na filmsku projekciju Robin Hooda, ugledao sam dobro poznate ambleme. Okrugle naljepnice s grbom nogometnog kluba Dinamo. Onog Dinama iz mog djetinjstva.
U doba najveće Dinamove slave i osvajanja državnog prvenstva 1982. oko moje “Siđine” osnovne škole, mi đaci smo često znali igrati nogomet, a kako to već biva u tim nevinim vremenima, nogometaši i klubovi su bili neupitne zvijezde i glavna preokupacija tih naših dana i naravno, svi smo navijali za neki klub. Moj izbor je bio Dinamo.

Današnja OŠ Dragutina Tadijanovića u vrijeme Dinamovog osvanja prvenstva 1982. zvala se OŠ Ivo Rukavina Siđo.

Tijekom tih utakmica često bi se netko ufurao u film nekog njemu omiljenog igrača i kad bi dao gol povikao bi njegovo ime. Nogomet je bio svuda oko nas. Od radija, novina, televizije do albuma sa samoljepljivim sličicama. I nezaobilaznog “tapkanja”.Nogomet je bio i u glavi jednog vrlo osebujnog lika, malo starijeg od nas i sa stavom i izgledom uvijek spremnim za akciju, lika s kojim se baš i nije bilo za šaliti. Zvao se koliko me sjećanje služi Božo Paropatić i nekom igrom slučaja Božo i ja postali smo prijatelji i česti suigrači na livadama – igralištima oko škole. Naime, Božo je također bio dinamovac i često bi znao na auli ili ispred škole sačekivati ostale učenike i postaviti im pitanje – za koga navijaš? Kad bi netko rekao za Zvezdu ili Partizan, Božo bi malo promijenio izraz lica i povikao: Štaaaaa?
Dinamo je te 1982. bio glavni. Prvak. Nenadjebivi. Zakon.

Već 1983. prestao sam pratiti nogomet. Prestao sam ga i igrati. U mojim rukama su se našle kazete Azre, Filma, Bijelog dugmeta – vrag je odnio šalu. Rock je ušao u moj život. I ne pušta me dan danas. Ljubav koja ne može proći.
A nogometna ljubav je očito uhvatila neke domaće Dinamovce koji su nalijepili te ambleme. Njima to puno znači i ja ih potpuno razumijem. A i Boži bi bilo drago da upozna te nepoznate dečke. Kako je te 1983. Dinamo i nogomet nestao iz mog života, tako je nestao i Božo. Ne znam što se s njim poslije događalo. Jedino se iskreno nadam da je negdje živ i zdrav. Dinamo forever.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here