Neobični heroji novije hrvatske svakodnevnice

Foto:screenshot

Autor: Marjan Gašljević

Već dugo godina u hrvatskom ( a širem ) medijskom prostoru muva se i ljude zabavlja jedan, u najmanju ruku, neobičan lik koji se odaziva na zov „Maminjo“. Lik je svoje postojanje u javnosti počeo kroz nogomet muvajući s nogometašima i drugom nogometnom robom malo kroz nogometni klub Dinamo, malo kroz svoju Agenciju i još tko zna kroz sve ne. Nekima je bio simpatičan, a nekima toliko antipatičan do gađenja. Često su se ti osjećaji i mijenjali pa bi čas bio simpatičan čas odvratan i totalno neprobavljiv. Kako god ga vidjeli iza njega su uvijek ostajali tragovi pa čak i u hrvatskom jezičnom blagu. Tko može smisliti do li takvog lika pridjev kao „mučko đubre“ i druge iz njegove jezične riznice.
Zapravo, voljeli ga ili ne, taj lik polako ali pouzdano postaje hrvatski nonsens s kojim se bavi, koliko pravosuđe toliko i, posebno, nogometna javnost. Sve kako se svekolika javnost zanima i bavi takozvanom SMS aferom zanimljivo je da je dio i te afere koja, u principu, nema veze s nogometom na neki način upleten u Maminjo preko „glavnog“ u aferi, pritvorenog Varge.
Sama ova afera ide od totalne sprdačine pa do vrlo opasne političke igre sve kako ju osobno, pojedinačno percipirali nadajući se rezultatima koji bi nama godili. Spredačina zgode proizilazi iz činjenice da je javnosti servirano promišljanje o pokušaju državnog udara koji su pokušali, valjda, provesti jedan potpuno sporedni policijski lik, u slobodno vrijeme gamer – ovisnik i šofer – honorarac. Njih su dvojica, naime, jedini koji su pritvoreni kada je afera izašla na vidjelo. Upravo ta činjenica upire ka sprdačini. Prema Vargi, iz iskaza koji je, naravno, nezakonito procurio u javnost jedan od platiša njegovih usluga bio je i Maminjo. E, s Maminjom situacija postaje daleko ozbiljnija. Jer gdje je Maminjo tu su i veliki ulozi, bar tako to izgleda u javnosti ili se pokušava usmjeriti pozornost javnosti na „veličinu“ zgode s Maminjom kao podlogom. A da se radi o velikim „igrama“ insinuiraju ranije situacije u kojima je taj isti lik imao neku od uloga kao osoba koja je financijski potpomogla oko nekih izbora pa do samog rođendana predsjednice.
Nažalost, većina ovih događanja samo su presložena u medijsko žutilo te gurnuta s pogleda javnosti bez da su poprimila bilo kakve ozbiljne implikacije kako političke tako i kaznene. Tu i tamo neki likovi, relativno sporedni, platili su curenje tih informacija u javnost radnim mjestom za razliku od curenja informacija prilikom mnogobrojnih istražnih radnji i predmeta koji mogu ugroziti nacionalnu i financijsku stabilnost same države.
Ranih devedesetih jedna specifičnost države u nastajanju bili su famozni „torbari“. Radilo se o osobama koji su bauljali širom svijeta posebno tamo gdje je hrvatska dijaspora brojna sakupljajući od tih ljudi novac za „obranu domovine“. U općem kaosu obrane države i istovremenog njenog stvaranja ti likovi su se, uglavnom, sami isprofilirali izabravši „torbarenje“ kao svoj obol stvaranju države. Tko su bili ti likovi ni danas većini ne znamo imena kao niti koliko su „inkasirali“ u te famozne torbe po kojima su bili prepoznati i zapamćeni. Danas ih više nitko i ne spominje i zaboravljeni su što i njima, svakako, itekako odgovara. Iz tih vremena bilo je priče da su neki „torbe“ s prikupljenim novcem jednostavno zaboravili donijeti u Hrvatsku dok su se drugi držali pravila „jedna tebi, jedna meni“. Oni koji su bili prepoznati imenom i prezimenom na eventualni upit su odgovarali da su „predali sve prikupljeno“ ali, naravno, nitko nije znao koliko je to niti prikupljeno niti predano, a u cijeloj raboti se nije vodila nikakva evidencija ili dokumentacija.
Razmišljajući o poslovima tog vremena nekako mi i ovi noviji poslovi sliče na te prokušane metode prikupljanja sredstava s tim da su se, čini mi se, odnosi provizija dosta izmijenili tako da „torbaru“ ostaje najmanje ali, za razliku od ondašnjeg vremena, njegova glava na panju.
Kako to, u stvari, funkcionira?
I ako insinuiram iz jednog davnog osobnog iskustva slažem promišljanja. U to vrijeme jedan poznanik predložio mi je „posao“. Začuđeno sam ga gledao rekavši da je posao takvog tipa nezakonit i da u nezakonitom poslu neću sudjelovati. „Pa donijet ćemo prekosutra zakon pa posao više neće biti nezakonit samo što će tada mnogi utrčati a mi zakasniti.“ Naravoučenje je, dakle, da se u određeni posao „hrabra“ poslovna osoba upusti na vrijeme i, obavezno, „prije vremena“, kapitalizira posao a onda nastavi, po donošenju zakona, legalno raditi. Poanta je u tome da se sredstva „prije“ odlože u crni fond a poslije posao može legalno poslovati i razvijati se i iz njega „donirati“ ili propasti, svejedno. Ovdje je samo poanta da sadašnji „torbar“ dobije daleko manje od onog iz devedesetih.
Na koncu, uvjeren sam, i ova će afera potiho nestati iz žiže javnosti a da ne saznamo, a i ne trebamo, da li je famozni Maminjo samo žrtva i pijun sustava (ne zaboravimo i teoriju velikih brojeva zbog relativnosti količine novca) koji je nešto puno više od nogometa i u kojem znanje nogometne igre nije bitno. Kako će nestati? Curkati će, kao, informacije iz istrage a vješto dozirane i odabrane pozornost će odvući u smjeru nevažnosti i zaborava.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here