Izbavitelj

Vrijeme je Adventa. Došašća. Vrijeme iščekivanja i nade. Vrijeme čeznuća i budnosti. Otvorenih očiju i otvorena srca kršćani u došašću bdiju; da bi opet, i iznova, prepoznali Boga koji dolazi. Vjera i Nada. Toliko značajne ljudskom rodu da su po njima majke nazivale svoju žensku djecu. I očevi. Vjera i Nada. Ako postoji išta zajedničko naraštajima i generacijama u proteklih dvije tisuće godina trajanja naše civilizacije to su Vjera i Nada. Čak i ako pogledamo druge, starije i istočnije civilizacije prepoznat ćemo vjeru i nadu u njihovim predanjima, u njihovoj povijesti, u njihovim običajima.

Svakog novog Adventa zanavljamo našu vjeru, ne samo ono transcendentno i duhovo, nego i nadu u poboljšanje onog svjetovnog i svagdašnjeg. Stubokom vjerujemo da će ono što dolazi biti bolje i pravednije. Pripremamo sebe za novo, obnovljeno, razdoblje života koje nailazi. Osnažujemo se. S novim Rođenjem započet će i naša osobna pretvorba. Novi duhovni početak ili samo oporavak. Duhovna vježba koja oplemenjuje postojanje. Remake.

Remake je inače običaj u filmskoj umjetnosti da se novim tehnikama, s novim glumcima ispripovjedi već ispričana priča. Ovaj puta bolje, drugačije, prikladnije novim okolnostima, novom vremenu i novim shvaćanjima. Najpoznatiji primjeri rimejkova Hollywood-skih filmova su Stvor (The thing: 1951./1982.), Oceanovih 11 (Ocean’s 11 1960./2001.), te Sedmorica veličanstvenih (The magnificent seven 1954./1960.) U Hrvatskoj kinematografiji to je rijetka pojava. Jedni koji se usudio, koliko ja znam, napraviti rimejk vlastita filma, filma iz 1976. godine: „Izbavitelj”, je hrvatski režiser Krsto Papić. 2005. godine pod nazivom „Infekcija” izašla je obnovljena verzija Izbavitelja. S novom glumačkom postavom ispričana je još jednom priča Aleksandra Grina: Štakoraš (The Rat Saviour). Sada u novim društveno-političkim okolnostima. U novom socijalnom uređenju. U novoj Državi. No opasnost od infekcije štakorskim virusom ostala je više-manje neizmijenjena kao i u prethodnoj verziji, kao uostalom i u vremenu o kojem govori Grin u svojem izvorniku iz 1923. godine. Jednaka takva je i želja glavnih protagonista, pozitivaca, da se toj opasnosti suprotstave.

U originalnoj verzija „Izbavitelja“ glavne uloge tumače Ivica Vidović, Mirjana Majurec, Relja Bašić i Fabijan Šovagović. Koristeći bezvremensku kapsulu zgrade i Velike čitaonice, tada, Sveučilišne knjižnice ispričana je priča o mladom, siromašnom piscu koji otkriva zavjeru u kojoj rasa ljudi-štakora želi preuzeti svijet od ljudi. Baza HR kinematografije film spominje kao prvi film iz žanra fantastičnog horora u hrvatskoj i jugoslavenskoj kinematografiji. Štura bibliografska natuknica spominje tek srebrnu Arenu za najbolju kameru i zlatnu Arenu za scenografiju. Iz nje je, isto tako, razvidno i to da kritika nije imala dobrih riječi niti za original, a još manje za rimejk koji je gotovo pola sata dulji. Prema anketi 44 filmskih kritičara iz 1999. u kojoj se određivala lista 20 najboljih hrvatskih filmova, Izbavitelj se našao na pretposljednjem, 19. mjestu.

No kritika k’o kritike. Baza k’o baza. Netko s pravom da upiše mišljenje ili podatak možda i čini to u najboljem uvjerenju, no s vremenom se ipak pokaže je li sve to bilo ispravno i baš takovo kakovo se upisničaru pričinjalo. Iz perspektive je danas vidljivo da su scenaristi Izbavitelja: Ivo Brešan, Krsto Papić i Zoran Tadić bili fascinirani djelom Aleksandra Grina, zapravo Aleksandra Stepanoviča Grinevskog (1880-1932); ruskog avanturističko-fantazmogoričkog pisca poljskog podrijetla. On je usprkos svojoj subverzivnosti ostao do smrti nediran od sovjetske vlasti; možda zbog svojih mladenačkih iskustva s Revolucijom, a možda i zbog vlastite destrukcije u vrijeme sovjetske vlasti. Ipak, čudno ako se zna da su i manje kritični autori završavali u Sibiru zbog znatno manje podrivačkih tekstova.

U kategorizaciji filma problematičan je njegov žanr. Fantastični horor. Izbavitelj teško da može biti horor film. Prikazivati u krupnom planu sjekutiće malenih životinjica koje su vjekovima vjerni pratitelji naše civilizacije, a žive u cijevima ispod naših gradova i rijetko, veoma rijetko, izlaze na svjetlost dana, može u gledatelja izazvati gađenje, ali neki strah, ma dajete molim vas. Govoriti o fantastici stvorova koji pored spomenutih sjekutića imaju snažan poriv podrivanja ljudskog društva je također bedastoća. Jer, ako nas povijest nečemu može naučiti, to je da negativaca spremnih da učine sve kako bi prigrabili moć i vlast nikada nije nedostajalo.

Ljudi-štakori su svuda oko nas; odavno. Pitanje može biti samo koliki je njihov utjecaj na zbivanja u koja smo uronjeni. Kojim institucijama već upravljaju; u kojima se još bore za utjecaj. Sudeći prema mlakoj reakciji na Papićeve uratke ljudi-štakori kod nas se osjećaju veoma sigurno. Ako ste imali prilike sresti se s njima dobro znadete da to više nisu one bojažljive životinjice što bježe u sigurnost tame kad malo podviknete ili zatopćete tabanima. Odavno je prestalo vrijeme njihova plašljiva skrivanja. Već dugo oni gospodare Bankama, Agencijama i Službama. Otvoreno; i svjetovnim i crkvenim. Besramno pokazuju oteto, ugrabljeno. Ukradeno. Zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti debelo su premrežene zaraženima; ljudima-štakorima. Akademije, Fakulteti pa i čitava Sveučilišta inficirana su virusom štakorskog mentaliteta. Pa se i sama bolest više ne širi otvorenim ugrizom oštrim sjekutićima. Razvijene su sofisticirane metode inficiranja podložnika materijalnim sinekurama, profesurama i počasnim doktoratima. Učvršćeni su položaji ljudi-štakora pravima i zakonima; infekcija podložnika duboka je i iskrena.

Nezaraženih, imunih na štakorske ugrize je, istina ogromna no nemoćna, većina. Ima nepotkupljivih novcem, položajem ili počasnim doktoratom. Masa njih. Umrtvljena množina potisnuta na marginu društvenih zbivanja i posvema neopasna; omamljene Novogodišnjom Potrošačkom Groznicom. Drogirana jeftinom robom i jeftinim obećanjima. Kratka pamćenja i laka zaborava. Nahranit će ih ljudi-štakori mrvicama sa svoje trpeze i ovog Adventa. Uvjeriti ih da je dobro pozvati pokoji telefonski broj i pomoći kojem nesretnom djetetu. A sve u cilju da bi u nastavku svoje štakorske vladavine mogli još žešće trgati meso s kostiju ustravljenih marginalaca svojim oštrim iskešenim sjekutićima.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here