Odavno mrtva

Autor:Veronika Franjić

Gotovo svako jutro izgleda isto. Ljudi idu na posao, djeca u školu, studenti na predavanja. Svi su nervozni, ljuti. Ulice izgledaju kao mravinjaci, svi se guraju i žure. Nitko nikoga ne pozdravlja, nitko se nikome ne nasmiješi. Svi trče kako bi stigli na vrijeme. Nestrpljivi vozači trube, pješaci pretrčavaju cestu iako im je na semaforu upaljeno crveno svijetlo.
Usred svega toga sjedi žena. To je jedino mjesto na kojem se gužva prorijedila. Toliko zaudara da ljudi jednostavno ne mogu biti pored nje. Neuredna joj i spetljana kosa zaklanja pola lica. A što se tiče odjeće, isto kao da je i nema. Tanka je, izlizana i poderana, iako se temperature polako približavaju nuli.
Žena sjedi na podu, pognute glave. Pružila je samo ruku umotanu u prljavi zavoj. I nitko se ne obazire, svi samo prolaze. Ponekad je netko slučajno udari bez da se i ispriča, a ona samo sjedi i šuti. Što da i kaže? Nikoga nije briga za običnu prosjakinju. Ipak, ima i dobrih ljudi, onih koji se sagnu i stave joj na dlan koji novčić, neki joj se čak i nasmiješe. Svakome iskreno zahvali. Svakoga bi najradije zagrlila i izljubila, ali se suzdrži i samo se zahvali.
Podignula je glavu. Znala je tko će sada doći. Dolazila je svakoga dana u isto vrijeme. To joj je bila jedina radost u životu. Uskoro ju je ugledala. Umotala se u ružičasti kaput jer je bilo zaista hladno. Naspram svih tih ljudi, izgledala je kao da je došla s drugog planeta. Uvijek je bila nasmiješena i sretna. Pjevušila je dok je hodala.
Pogledi su im se konačno susreli i obje su se široko nasmiješile. Čak joj je mahnula rukom sakrivenoj u crnoj kožnoj rukavici. I prije nego što joj se približila, počela je kopati po svojoj divnoj torbici i iz nje izvadila novčanik, vjerojatno od prave kože. Izvukla je novčanicu i stavila je u ženinu ruku.
„Dobro jutro,“ rekla joj je djevojka.
„Kamo si se zaputila po ovoj hladnoći?“ Zapitala ju je kao i svakoga dana.
„Idem pozdraviti svoga oca,“ odgovorila joj je, kao i uvijek.
Uvijek su čavrljale i to je ženi neizmjerno puno značilo, ali danas joj je planirala nešto reći, ustvari, planirala je to svakoga dana, ali se nikada nije usudila. Međutim, danas je donijela odluku. Reći će joj. Pogledala ju je opet. Ne bi mogla živjeti bez ovoga. To joj je bio najdraži dio dana. Samo je zbog toga još uvijek živjela, samo zbog nje. I kada bi je djevojka prestala pozdravljati i razgovarati s njom, jednostavno više ne bi mogla živjeti.
„Na poslu je?“ Pitala ju je žena, kao i svakoga jutra. Djevojka je samo nasmiješeno kimnula.
„Smijem te nešto pitati?“ Nesigurno je počela. Primijetila je da se djevojčino lice malo uozbiljilo, ali je opet kimnula.
„Kako to da nikada ne posjećuješ majku?“ Izgovorila je pitanje i zatvorila usta promatrajući njezinu reakciju.
Djevojka je duboko uzdahnula. „Nažalost, majka mi je umrla.“
Prosjakinja je odglumila zabrinutost. „Žao mi je,“ rekla je. Trenutak je šutjela, nije znala što da kaže, kako da nastavi razgovor. „Sigurno ti nedostaje.“
„Ustvari, nisam je nikada upoznala. Umrla je na porođaju.“
„Žao mi je,“ opet je rekla žena. Sad joj je stvarno i bilo žao. „Sigurno ti otac priča o njoj.“
Odmahnula je glavom. „Ustvari baš i ne. Ne voli kad ga ispitujem o tome.“
„Zašto ne?“ Pitala je žena.
„Ne znam, valjda mu je preteško. Ne znam čak ni gdje su je pokopali.“
Naglo je zapuhao vjetar, a djevojka je skinula rukavice kako bi što spretnije namjestila razbarušenu kosu. Ženi je pred očima nešto sijevnulo. Prsten.
„Udaješ se?“ Pitala ju je sa smiješkom.
Lice joj se ozarilo. „Da,“ rekla je. „Za mjesec dana.“
„Čestitam,“ tužno je rekla prosjakinja. „Majka bi sigurno bila ponosna na tebe.“
Ona se samo nasmiješila i lagano kimnula. Očito je bila naučena da ne smije razgovarati o toj temi. Najednom joj gruba ruka zgrabi podlakticu i povuče je prema sebi. Čim je žena vidjela lice krupnoga i lijepo odjevenog čovjeka, spustila je glavu.
„Zakasnila si, mislio sam da ti se nešto dogodilo,“ zagrmio je.
Žena je bila uvjerena da nije to pomislio. Znala je da je došao kako bi je odvojio od nje.
„Makni se od ove prosjakinje, dobit ćeš neku bolest,“ povukao je djevojku.
„Dobro, tata.“ Pognula je glavu i krenula za njim.
Vjetar je nosio njegove riječi dok je držao govor svojoj kćeri. „Nemoj više razgovarati s njom, mogla te je opljačkati. Nikad ne znaš što ti nepoznata žena može učiniti.“ Na te se riječi okrenuo prema njoj i značajno je pogledao, a da njegova kćer nije to ni primijetila.
Žena je ostala sjediti. Gutala je suze. Ostala je još dugo razmišljati. Na kraju je donijela odluku. Nije htjela upropastiti njezino vjenčanje, željela je da bude sretna. Možda će uloviti drugu priliku.
Možda će jednoga dana ipak reći djevojci kako joj se jako sviđa njezin ružičasti kaput, kako njih dvije ipak nisu nepoznate osobe i kako joj majka nije umrla na porođaju.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here