Rođena sam u nedjelju 30.11., a mama mi je pričala da je tri dana plesala na svadbi i kad je ujutro došla doma ja sam skoro ispala na stepenicama. Zahvaljujući legendarnoj babi Šoštarički, koja je bila zadužena za pupčanu vrpcu, sve je prošlo dobro i avantura zvana moj život je otpočela.

Jučer su mi u goste došle sestrične, koje su također živjele u kući u kojoj sam rođena, pa su  navrla sjećanja na to lijepo i već daleko vrijeme. Datum mog rođendana preklapao se sa Danom republike, tadašnjim državnim praznikom. Na taj neradni dan svake godine bilo je kolinje. Tako sam cijelo djetinjstvo bila u sjeni svinjokolje, a jedino zadovoljstvo mi je bio svinjski napuhani mjehur s kojim sam se (kao s balonom kasnije) igrala cijeli dan. Žganci i jetrice isprali su gorak okus nepravde i nelojalna konkurencija je zaboravljena. Imala sam lijepo djetinjstvo u Šepavoj ulici i dugo sam bila jedino dijete kojim su se svi željeli baviti. Brojne fotografije su svjedoci tog vremena. Sjećam se klupe ispod oraha i na njoj vječnih Škadinke, Šoštaričke, Pajtekovke i moje stare bake. Ona je bila moja prabaka, a imala sam i mladu baku.

Stara baka s nepoznatom osobom

Čudna je priča o njih dvije! Danas nezamisliva. Mlada baka je ostala udovica u 31.godini i sve do smrti stare bake živjele su skupa. Dvije žene i dvoje djece. Uvijek mi je bilo čudno kako je mlada baka ostala sama, jer je bila prava ljepotica i pričalo se da je bilo mnogo zagledanih u nju. Ali, ona je uvijek išla po svom, pa je i tada izabrala samoću zbog djece, rekla je kasnije.

Mlada baka je najvažnija osoba u mom odrastanju. Ona mi je šivala odjeću, čak i gaćice kojih tada ili nije bilo za kupiti, ili su bile preskupe. Kasnije kecelje (kute) za školu uvijek ukrašene lijepim heklanim ovratnicima. Uz nju vežem sjećanja na prva putovanja u Zagreb kod kume Marice i u Čovac kod tete Mare. Vjerovatno sam tada bila pelcovana strašću za putovanjima koju i danas imam. Bila je žena od ukusa, pa vjerujem da sam i to naslijedila od nje. Sjajna domaćica u selu je kuhala na svim svatovima juhu, jer je njena bila najbolja. Kad je već ostarila nadgledala je spravljanje te neizostavne delicije i savjetovala mlađe što treba dodati da bi se dobio onaj božanstveni okus. A, tek njezine šamrole! Velike i slasne, prustovski me svaki put vrate djetinjstvu. Moram reći da moja sestrična Božica peče sjajne kolače, ali bakine šamrole su za povijest.

Mlada baka i moja prijateljica Barka

Kuća u kojoj sam rođena bila je uvijek puna svijeta. Tu se gledao TV-program na jedinom televizoru u selu. Ljudi bi donijeli cjepanice i sjeli kao na prijestolje. Ionako je važan bio doživljaj, a ne komocija. Pa, prvi plavi bicikl na kojem sam naučila voziti i ta fascinacija me ne pušta do danas. Sjećam se jedne mamine fotografije na biciklu, u havajki i trofrtaljkama, kao da je snimljena u Cannesu! Divna topla (ne vruća) ljeta, čista Sava u kojoj je bilo rakova i gdje su se dolazili kupati naši prijatelji iz Kutine. Naravno da su se dovezli motorom. Lijepi mladi bračni par Mica i Božo. On je k tome bio gospon doktor. E, o tome se po selu pričalo! A kako su tek zime bile hladne i s puno snijega. Sanjkali smo se na nasipu  i normalno je bilo da se spuštamo prema Ilinskoj ulici. A ja sam baš voljela Savu i spuštala se na njen debeli sloj leda. Sve dok baka nije skužila, a onda sam fasovala batine. Ali, kad nije bilo bakinog budnog oka opet je Sava bila moj izbor.

Sava kod Horvata

Šanac kod Živanovih bio je klizalište, pa zimska idila bijaše potpuna. Divno doba osnovne škole sa drugaricama Verom i Smiljanom (Gordanom). Bilo je malo prostora, a puno djece, pa su razredi bili kombinirani, ali ništa nije smetalo radoznalim umovima. Neki su kasnije ostvarili zavidne karijere i tako proslavili našu malu seosku školu.

Sa smiješkom mislim kako sam trčala sve do Gornjeg sela da protrčim ispod duge i postanem dječak i s koliko tuge sam u trapu otkrila da se ništa nije promijenilo. Usud mi je bivati ženom. Tu  djetinjastu  naivnost pokazuje i moje razumijevanje kazni. Kad bih nešto ozbiljno skrivila tata bi me pozvao punim imenom Ljiljana i već sam znala da će biti belaja. Strogo bi rekao da sam u kazni i ne smijem ići više od 100 metara od kuće. Tada bih  upitala je li to do Banja Luke i nazad (tata je bio Banjalučanin), pa bi mi sve bilo oprošteno, uz konstataciju blentavog li djeteta.

Tata golman selskog kluba (leži)

Preseljenjem u Galdovo 1965.godine kao da je djetinjstvo prekinuto. Bila je to kuća u kojoj sam imala čak i svoju sobu, ali ne bijaše one topline i bakinih blagosti. Bake su se smjenjivale i svake nedjelje dolazile na ručak, pa mi je to ublažilo sjetu i prazninu koju sam osjećala. Ubrzo je asfaltirana ulica i povezana  sa Selom (tako smo zvali Hrastelnicu). To mi je donijelo nova uzbuđenja, jer sam na koturaljkama (poklon tete Mace iz Njemačke), nekoliko puta dnevno prošla  tamo-amo-way i ublažila istinsku tugu koju sam tada osjećala u svom novom domu. Naravno da je život išao svojim tokom i da sam upoznala mnoge nove prijatelje, ali ta fascinacija djetinjstvom, bakama, Selom i njegovim dragim stanovnicima, s kojima i danas  prijateljujem, je zauvijek ostala.

Mlada baka, Božica , ja, Lea i Bruno

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here