Autor: Stanko Radulović Kika

Nadimci često o ljudima govore više od imena, ponekad su slikoviti da samo njihov spomen objasni lik i karakter čovjeka, često ih dobijemo na načine na koje ne želimo ili po ljudima koji nam i nisu poznati ili dragi, ali ostanu za cijeli život i srastu sa vama i vašim pravim imenom i prezimenom. Događa se da nadimak postane važniji i prepoznatljiviji i od matičnog imena koje s vremeno postane nevažno, a po nadimku vas svi prepoznaju i pamte i dugo godina nakon što vas ne sreću redovno ili kada vas više nema. Ponekad ljudi dobiju nadimak po ocu, najčešće je to neka skraćena verzija imena ili prezimena, ponekad ima veze sa mjestom stanovanja ili dijelom grada, a nekad i po nekom neočekivanom događaju koji ostane upamćen dugo godina…
A priča o mom nadimku je počela možda i tri godine prije nego što sam ga dobio i u danu za koji nisam ni slutio da će toliko biti važan u životu dječaka koji je tada imao četiri ili pet godina. Tog jutra na vrata naše kuće u Katarine Zrinske 7 zakucao je Josip Lončarević, kojeg su u Petrinji svi znali kao Kika i zamolio mog oca da upregne konje i od njegove kuće do, skoro, kraja Gajeve ulice prebaci mješalicu za beton, a da će novac dobiti kada je istovare i prodaju kupcu koji će odmah platiti. Tata je otišao u štalu, upregnuo konje i otišao do Kike, utovario mješalicu, prvezao je do kupca, dobio novac i vratio se kući, ručao i kasnije legao odmoriti se.
Ipak, učinjen posao imao je manu za koju tata nije mogao znati. Naime, već je padala noć, bio je sumrak kada se ispred obiteljske kuće zaustavila “crna marica” iz koje su izašla dvojica milicajaca i ušli u naše dvorište. Svi smo bili kod kuće, mama se vratila sa posla, tata je odmarao, djed Pero je pušio svoju “Dravu”, a ja sam trčkarao po dvorištu radujući se djetinjstvu kao i mnoga druga djeca u tim godinama.

Milicija je imala nalog da privede tatu zbog toga što je mješalica bila ukradena i neovlašteno prodana čovjeku koji je takođe bio nevoljni saučesnik u poslu zbog kojeg cijeli život pamtim taj dan. Tata je znao da nije kriv i bio je miran, ali za mene je to bila velika trauma, bio je to za mene događaj koji ću pamtiti dok sam živ, jer su došle čike sa “maricom” da odvedu mog tatu u zatvor, plakao sam, molio milicajce da ostave mog tatu ili da ga vrate kući što prije, a tako je i bilo. Josip Lončarević je sve priznao, samo potvrdio ono što je i tata rekao, tako da je odmah pušten kući. Kad se tata vratio ispričao je šta se zaista dogodilo i zbog čega je priveden, a ja sam saznao i upamtio da je sve to bilo zbog nekog Josipa Lončarevića – Kike za kojeg tada nisam ni slutio da je poprilično poznat u Petrinji i da je čovjek kojeg u gradu skoro svi znaju…
Prošlo je nekoliko godina i počeo sam 1977. godine trenirati nogomet u Gavriloviću, nekoliko treninga i u Mladosti, ali je manji petrinjski klub bio moj izbor i zbog činjenice da je samo igralište bilo bliže Šenoinoj ulici, ili mi se tako činilo u to vrijeme, a poslije sam ga toliko zavolio da je bilo nezamislivo da treniram u nekom drugom klubu osim Partizanu, iako me Majo Orešković godinama zvao u Mladost. U Gavriloviću sam s godinama dobio i poseban tretman, bio ljubimac svih u klubu, trenera, domara, mnogih suigrača, pa sam dobio i posebne kopačke na kojima su mi mnogi dječaci zavidjeli. U to vrijeme svi su imali crne kopačke sa znakom “Adidasa” ili “Pume”,  ja sam imao dva para plavih kopački marke firme “Adidas”  sa tri žute linije, koje Dragan nije davao da nosi nikome ako mene nije bilo na treningu,a to se dešavalo rijetko. Puno godina kasnije moj prijatelj iz djetinjstva Slobodan Borota – Šiljo (nadimak dobio po ocu) mi je pričao da je bio jako ljubomoran na mene zbog plavih kopački koje su bile drugačije od ostalih i koje su zbog toga bile svima u klubu interesantne, ali ih je Dragan čuvao samo za mene.

Trenirao sam već tri godine i sjećam se da su mnogi dječaci dolazili na treninge samo zato da bi nakon treninga pili sokove, ili čajeve zimi, koji su nas uvijek čekali u klupskoj garderobi. Godinama smo nakon treninga ili utakmice, prije ili nakon treninga sjedili na plastičnim kavanskim stolicama ispred svlačionica ili ugostiteljskog objekta koji je bio u sklopu službenih prostorija NK Gavrilović i veselo čavrljali, pričali razne dogodovštine, šalili se i prepričavalo događaje sa treninga i utakmica, sjećali se nekih golova, komentirali utakmice ostalih klubova…
I dok smo tako čekali da na trening dođe i naš trener Mile Kovačević i njegov pomoćnik Dragan Macakanja – Macko stigao je on, moja prva noćna mora iz djetinjstva – Kika, čovjek zbog kojeg je prije nekoliko godina privođen moj tata. Odmah sam ukapiorao da je to taj čovjek. Bio je lijep i sunčan dan, pa je Kika sjeo u baštu ugostiteljskog objekta i dobio naručeno Karlovačko pivo.  Saznanje da je ispred mene čovjek zbog kojeg je tata privođen u stanicu milicije za mene je bilo veliki šok i nisam mogao izdržati. Prišao sam čovjeku kojeg do tog dana nisam poznavao, kojeg sam znao samo iz očevih priča i anegdote koja se odigrala prije nekoliko godina, i odmah počeo vikati na njega i optuživati ga za lopovluk zbog kojeg  je milicija odvela mog oca.
-Ti si lopov, ti si ukrao mješalicu, a milicija je došla po mog tatu. Kakav si ti to čovjek? Sram te bilo, lopove, ispalio sam rafal optužbi u samo nekoliko sekudni.
Nastao je tajac, potom smijeh svih prisutnih,a bilo nas je sigurno 50-tak, što starijih, što nas dječaka koji smo došli na trening.
U to vrijeme bio sam jedan od najmlađih pionira u klubu, ako ne i najmlađi i kao takav ljubimac trenera i svih zaposlenih u Gavriloviću. Njima je to izgledalo simpatično i smijali su se, a ja sam bio poprilično ljut i uzrujan i nije mi bilo ni malo do smjeha. Bio sam bijesan.
Stariji dječaci iz kluba, a bilo je tu i juniora, počeli su me zadirkivati, pa je jedan od njih, Mario Gavranović počeo da me zove Kika, po čovjeku kojeg sam prije nekoliko sekundi onako žestoko napao. Ljutio sam se, bunio, ali povratka više nije bilo. U početku su me samo u Gavriloviću zvali Kika, poslije su počeli tako da me zovu u školi, susjedstvu, na ulici…Opirao sam se nekoliko mjeseci, ali bilo je uzalud. Smirila me mama koja mi je objasnila da je i rođeni brat mog djeda, njen stric takođe Kika i da o svom nadiku razmišljam kao da je vezan za đeda Savu kojeg sam viđao svake godine kada bih došao u Crnu Goru i koji je neobično volio kartati…

Godine su prolazile, priča se zaboravila, a ono Kika je ostalo za sva vremena. Nadimak je srastao sa mnom i nakon nekoliko godina u Petrinji me više niko nije zvao Stanko, ljudi često nisu ni znali kako mi je pravo ime jer bih i sam prilikom predstavljanja izgovarao samo Kika, ime i prezime više nisu bili važni. U školi je bilo identično, i tamo su me svi oslovljavali nadimkom.
– Kika, hoćeš li da odgovarati? Kika izađi pred ploču? KIka prestani pričati, sat je počeo…
Ako bih išao ulicom i neko me pozvao pravim imenom događalo bi se da se ne okrenem, da ne primjetim da mene neko zove, jer ono Stanko bi bilo vrlo rijetko u upotrebi. Tata me zvao Ćane,a  jedino je mama ostala dosljedna još nekoliko godina i ona me zvala pravim imenom, na kraju je i ona prihvatila da je njen sin Kika.
U školi bi na kontrolnim zadacima napisao samo kratko Kika, bez imena i prezimena, Kika i razred u koji idem, i nikada zbog toga nisam kritiziran od nijednog nastavnika, svi su znali da sam to ja i nije predstavljalo nikakav problem.
Nekoliko godina kasnije saznao sam da je Lončarević mješalicu ukrao iz dvorišta roditelja Dejana Pijalovića, koji je danas poznati petrinjski rukometni trener, a sa kojim sam prije rata bio prijatelj, i često dolazio kod njegove kuće. Pijalovićeva kuća je sa druge strane nasipa, preko puta Garvrilovićevog igrališta…
Josipa Lončarevića Kiku sam godinama kasnije redovno sretao jer je uvijek dolazio na utakmice Gavrilovića i Mladosti, pogotovo zimi, ulazio bi u hladnu Petrinjčicu da iz nje izvadi loptu koja bi otišla preko ograde u rijeku. Zauzvrat bi od ljudi iz kluba dobijao flašu piva, tako da je njegov interes bio da se što više lopti ispuca preko ograde, jer koliko lopti, toliko flaša Karlovačkog  piva, a  volio je da potegne i rijetko kada ne bi bio pod gasom…
Ipak, iako sam nadimak dobio po notornom alkoholičaru nikada nisam pio, pa ni pivo nije omiljeno piće kojim gasim žeđ, tako da je je mješalica i priča iz ranog djetinjstva ostalo jedina veza koja je spajala dvojicu Kika koje su u Petrinji 80-tih godina prošlog vijeka znali skoro svi građani.
Po nadimku sam i danas prepoznatljiv, iako desetljećima ne živim u Petrinji, a on je nadživio obojicu “krivaca” Josipa Lončarevića – Kiku i Marija Govranovića – Gavra koji odavno više nisu sa nama.

Kikine priče možete pročitati i na njegovom blogu https://stankoradulovickika.blogspot.com/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here