Osuđeni na Ruse

Autor: Marjan Gašljević
Nekoliko dana u javnost curkaju informacije o propasti posla s Izraelom oko kupovine borbenih zrakoplova F-16 Barack. I onda, kada je priča krenula sve oko tog posla vrijednog 2,5 milijardi svašta se govorkalo i pisalo. Po staroj prokušanoj hrvatskoj trgovačkoj praksi svi su računali i preračunavali koliko će od tih para završiti kao usputni troškovi i još više tko će se najviše omastiti. O parama su govorili svi a o avionima samo manji dio. Oni koji su bili za i oni koji su bili protiv. Nekakva zlatna sredina vajkala se u činjenici: „Hajde i vrijeme je da se nešto promijeni.“
Svi oni koji su bili vojnici uglavnom su teglili rusko oružje i njihovu vojnu tehniku. Poslije, u Hrvatskoj vojsci većina je opet bila naoružana ruskim oružjem (bar kao izvornikom) i ruskom tehnikom. Otimali bi se za neku „cjev“ koja je dolazila sa „zapadne strane“.
U bivšoj SMB vojsci gotovo se ne mogu sjetiti da je išta od tehnike mirisalo na zapad. Od „Kalaša“, „Suvorova“, „Tokareva“ pa do RUP-ova i RUT-ova, GAZ-ova i UAZ-ova, Dvina i Volhova pa sve do MiG-ova i MI-ova. I sada kada smo odlučili MiG-ove poslati u povijest po vremenu i činjenici da su i njihove tehničke mogučnosti na izdisaju imamo problem. MI-ove smo počeli zamjenjivati na bazi donacija, bar tako kažu, eto, stari MI-24 „Hind“ odlazi u muzej a zamijeniti će ga moderne i moćne „Kiowe“. I tako još neke kombinacije s tehnikom koju nam daju Ameri. E, pa, sjećam se jednog uređaja koji je korišten u bivšoj vojsci a Amer je. To je bio PeeRCe. „Prc“, kako smo ga zvali u zrakoplovstvu, gdje se isključivo i koristio, bio je dobar, pouzdan i „drugačiji“ uređaj.
I tako, poslije tog uređaja trebao je doći i još jedan Amer – Barack. Međutim, izgleda, prc. Falcone mogu prodavati samo Ameri.
U tijeku i poslije ovog prca ne znam tko je tužniji i zabrinutiji. Oni koji su već vidjeli novčiće na svojim Zelenortski računima ili, mi, pick-zibneri, koji smo znatiželjno zurili u nebo nadajući se pogledu na moćni Falcon-Barck s hrvatskim oznakama. Tko će braniti hrvatsko nebo jer MiG-ovi jednostavno moraju u mirovinu ma koliko njihovi tate Mikojan i Gurević napravili savršen i dugotrajan stroj. Možda, u međuvremenu, „netko“ već razmišlja i o drugim „strojevima“ nacrtanim u birou Mikojan-Gurevič kojih ima „viška“ po stajankama ruskih i srodnih aerodroma.
Istovremeno nekako kao i u rečenom slučaju informacije potiho curkaju i oko slučaja Agrokor gdje su, pazi molim te, Rusi većinski vlasnici. Povremeno se spominje „onaj“ Poletajev ali sada u kontekstu „gazde“. Da bankari nisu nikada „gazde“, makar bili i Rusi, već nešto više proizilazi iz pričica da „nude“ na prodaju nešto iz Agrokorovog portfelja, odnosno i između ostalog, najzvučnije ime trgovački lanac Konzum. U stvari, sve to oko Agrokora gurnuto je u nekakvu magluštinu i samo tu i tamo Peruško i alter ego Weber izbace pokoju isključivo pozitivnu informaciju. Kažu, obično, da je sve super dok službene statistike Komore govore nešto drugačije. Po Perušku Vrag je u mraku manje crn za razliku od Komore koja kaže da drugi lanci napreduju a rečeni stagnira. Samo tu i tamo u priči se spomene i američki Knighet fond ali nikako s kojim statusom bez obzira na saznanje da je njima koncern itekako dužan. O „malima“ nitko i ne govori, neki su propali, neki će propasti a neki će se beskonačno tužiti.
Usput, da li je famozna Borg skupina išta skrivila u toj priči također nitko ne spominje. Uglavnom oko para koje su uzeli kao konzultanti (za dva povećanja učiteljskih plaća) ostala je jedino dvojba da li je to moralo biti baš tako.
Naime, kada je donesen famozni „Lex“ i država stavila svoje šape na Koncern sada se otvara pitanje što bi bilo da je u te dane proglašen stečaj s preustrojem? Ništa. Prodalo bi se ono što vrijedi i ti bi dijelovi nastavili poslovati pod novim vlasnikom. Nešto bi se restrukturiralo i nastavilo raditi a nešto bi propalo. I sve to po nekakvim tržišnim principima koji, jednostavno, moraju početi diktirati Hrvatskom gospodarstvu. Ne bi bilo konzultanata, grupe Borg, i sumnjivih transakcija te bi sve završilo isto kako će završiti i sada samo dosta jeftinije.
I na koncu pitanje, ako je famozni Lex Agrokor bio toliko dobar i tolika uspješnica Hrvatske Vlade zašto se ne primjeni i na Uljanik? Zar on nije zaslužio nekakav „Lex“ bar u kontekstu vlasništva koje je drastično drugačije od Agrokorova a stoga i daleko većeg interesa Države?
Godinama smo se zaklinjali u stratešku važnost Hrvatske brodogradnje pa čemu onda i nju ne spašavati kao Konzum kojeg baš i nisu proglasili „strateškim“? Najgore je, mislim, to dugotrajno „vučenje za nos“ mnogobrojnih radnika Uljanika i 3. maja s nekakvim „strateškim partnerima“, restrukturiranjima i briselskim komisijama.
I ako smo, izgleda, uvelike osuđeni na Ruse, brodogradnja očito nema budućnosti jer čak ni Ruse nismo uspjeli uvući u taj posao.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here