Nema tome dugo kako su u petrinjsku OŠ Mate Lovraka došla dva gorostasa, dva vrlo visoka i vrlo poznata čovjeka – bivši košarkaši Dino Rađa i Stojko Vranković. Ove legende hrvatske i svjetske košarke došle su vidjeti mali košarkaški ženski klub iz ove škole koji u nemogućim uvjetima treninga ostvaruje značajne košarkaške rezultate i koje su sasvim sigurno košarkaški fenomen ovih prostora. Dinu i Stojka je dočekala prepuna aula klinaca s papirima i olovkama u rukama koji su htjeli imati autogram koji će ih zauvijek podsjećati na ovaj susret, a pogotovo te cure Lovrekice.

Ovi ljudi su njihovi idoli, nešto što se teško i doista rijetko postiže. I Rađa i Vranković su pripadnici hrvatskih srebrnih olimpijaca iz Barcelone 1992. koji su se suprostavili jedinom pravom, onom vanzemaljskom američkom Dream Teamu i pružili im priličan otpor, a prije nego što će i Dino i Stojko ili jedinstveni Dražen Petrović i drugi košarkaški velikani dosegnuti vrhove ovog sporta, dok su kao klinci marljivo vježbali danima i maštali o velikim utakmicama i dvoranama, te iste velike utakmice je igrao jedan čovjek kojeg zna cijeli košarkaški svijet, a i oni koji ne prate košarku (kao ja) znali su za čovjeka boema, vrlo inteligentnog i načitanog s cigaretom u rukama i nevjerojatnim osjećajem za samu srž košarke, čovjeka koji je vrlo mlad umro sa samo 47 godina i to na današnji dan 8. prosinca 2001.

Naš kolega, sportski novinar iz Crne Gore, a prijeklom Petrinjac Stanko Radulović Kika danas se prisjetio prigodnom pričom ovog velikog košarkaša – Mirze Delibašića Kindže. (M.Šantek)

JEDINSTVENI I NEZABORAVNI MIRZA DELIBAŠIĆ

Tog 8. prosinca 2001. godine moja nekadašnja koleginica iz Vijesti, Sandra Grahovac, tada Pajović, rođena Sarajka, ušla je u redakciju sa suzama u očima i riječima koje su zaustavile vrijeme koje su početak 21. stoljeća i novog milenija obojile u crno.
– Nema više Mirze, Kindže je umro. Moram u Sarajevo…
Istog trena shvatio sam da je umro jedan dio mene, da je nestao jedan dio nasmijanog i sretnog djetinstva, da je vrijeme obojeno plavim bojama košarkaške reprezentacije i bordo nijansama najljepše ruže iz Bosnine bašće potamnilo… Miljacka je tog dana jedan život pustila da pođe niz rijeku u neki drugi svijet…
Postoje sportaši kojima se divite uvijek i kada igraju za reprezentaciju za koju navijate, za zemlju u kojoj ste rođeni i kada igraju protiv kluba kojem ste podarili svoje srce i zatrpavaju njegov koš nemilice kao da je to tako normalno, jednostavno i lako, a njegovi potezi vas dovode do ludila i opet ne možete se ljutiti na njega, e baš takav je bio legendarni jugoslovenski reprezentativac i košarkaš Bosne Mirza Delibašić – Kindže.
Postojale su dvije istovjetne sintagme, jedna u Beogradu, druga u Sarajevu i obje su govorile isto Mirza i Varaja – pobjede do kraja i Kića i Praja pobjede bez kraja, a baš ta rečenica je vjerovatno na najbolji način oslikavala rivalstvo Bosne i Partizana tokom sedmog i osmog desetljeća prošlog stoljeća. I baš u takvim utakmicama u kojima je rivalitet bio najveći, želja za pobjedom najsnažnija Kindže je bio briljantan, najbolji na parketu, šutirao iz svih pozicija, trčao kontranapad, skakao pod oba obruča i odmah letio po terenu sa nevjerovatnom željom za još jednim poenom koji bi reprezentaciju Jugoslavije ili ekipu Bosne približio još jednoj pobjedi, medalji, trofeju…
Prije četiri desetljeća jugoslovenska liga bila je najjača u Evropi, danas sam siguran da je bilo teže postati prvak Jugoslavije nego Europe, jugoslovenski timovi osvajali su evropske trofeje, Bosna, Cibona, Jugoplastika, Partizan, Crvena zvezda, Zadar, Olimpija, OKK Beograd bili su strah i trepet i za europske velikane, a oni i tako silni i moćni su teško dolazili do bodova u Šibeniku, Titogradu, Skoplju ili Čačku i zbog toga je nevjerovatno sa kolikom rutinom je u takvim utakmicama Kindže rivalima gotovo redovno davao 30 i više poena, bez trojki, a gotovo svaki njegov šut iz ugla bio je za tri poena…

Jugoslovenska košarka tokom 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća bila je NBA za Evropu, naši košarkaši su bili vanzemaljci zbog ljepote igre i maštovitosti, potezi su bili puni iznenađenja, neke božanske imaginacije koje su prepoznavali samo oni najinteligentniji i najsmjeli, a  usudio bih se reći da su rodonačelnici takve igre bili baš košarkaši Bosne iz Sarajeva, koje je nepogrešivo na terenu predvodio Kindže. Zbog toga su “Studenti” iz Sarajeva bili rado viđeni gosti u svim dvoranama širom Europe, jer su garantirali neviđenu zabavu i uživanje u ljepoti igre, u potezima koji su ostavljali bez daha,a na kraju utakmice uz osmjehe izmamljivali i suze zbog tuge jer je zabavi to veče došao kraj.
I baš zbog toga pamtim i danas jednu utakmicu Bosne i Partizana u Beogradu u kojoj su tada vodeće ekipe jugoslovenske lige vodile veliku bitku za prvo mjesto i titulu prvaka. Bosna je te godine hitala ka tituli prvaka Evrope, Partizan ka trofeju u Kupu “Radivoja Koraća”, oba tima su na kraju stigla do željenog cilja, ali su svoje najbolje evropske utakmice te sezone odigrali u Beogradu i Sarajevu u “Palati sportova” i “Skenderiji”. U Beogradu je Kindže dovodio Grobare do ludila, napunio je koš Partizana do vrha, zaustavio se na 54 poena, a  šest tisuća gledatelja u dvorani i još nekoliko milijuna pored malih ekrana uživalo je u nevjerovatnoj košarkaškoj simfoniji kojom je na parketu dirigirao Mirza Delibašić. Nevjerovatna muzička arija, dostojna najvećih svjetskih arena, počela je u 17 sati, a završila nešto poslije 18.30 ostavivši milione Jugoslovena bez daha da širom otvorenih usta i neskrivenim divljenjem gledaju parket “Palate sportova” na Novom Beogradu.  Kada je utakmica završila i  zaključena sa ogromnih 54 poena Delibašića bilo mi je žao što je došao kraj, jer sam želio  još malo uživati u elegantnim šutevima koji su te večeri iscjepali mrežicu oba obruča beogradske dvorane, i nije mi ni jednog trenutka bio važan rezultat jer su potezi Delibašića, Varajića, Radovanovića, Đogića, Izića i ostalih ostavljali bez daha. U svakom napadu se očekivalo nešto do tada neviđeno i spektakularno, a da je tako bilo najbolje govori podatak da su četiri košarkaška Boga završila utakmicu sa više od 30 ubačenih poena Mirza i Varaja sa jedne, a Kića i Praja sa druge strane…

Nakon utakmice zadivljeni Grobari su nekoliko minuta sa tribinama dugotrajnim ovacijama pozdravljali velikog rivala koji im je priredio nezaboravno veče koje oni živi siguran sam pamte i danas 40 godina kasnije. Te večeri suze su tekle kao rijeka, ali ni sam nisam znao da li zbog poraza od Bosne ili zbog igre Delibašića kojia je sve ostavila bez daha.
Nepopravljivi košarkaški romantik, boem bio je jednako briljantan i izvan košarkaških arena, volio je kavanski život, pjesmu, duhan i alkohol i zbog toga platio visoku cijenu, vjerovatno da nije bilo tako njegova karijera bila bi još impresivnija, ali vjerovatno ni pjesme Kindžinog velikog prijatelja Davorina Popovića – Pimpeka “Bacila je sve niz rijeku” i “Žute dunje” ne bi imale tako jak miris Sarajeva, Baščaršije, Skenderije i Miljacke…
Kada je 1981. godine otišao iz Bosne košarkaška simfonija preselila je u Madrid, navijači velikog Reala dobili su novog idola koji je svojim umijećem zasjenio madridske legende Vejna Brabendera i Huana Korbalana. a uz njih dvojicu i Dražena Petrovića i Arvidasa Sabonisa sačinjava idealnu petorku u povijesti kraljevskog kluba. Kikine priče možete pročitati na njegovom blogu:https://stankoradulovickika.blogspot.com/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here