Sanjati, ne mogu ti to uskratiti. Dobro, zlo, sve će se to jednom vratiti, mi moramo sanjati.

Nisu li snovi jedino iskreno što nam je preostalo? Promatrajući današnjicu koja sve više propada u izmišljenim djelima pretencioznih izumitelja kaosa 21. stoljeća, sklapanje očiju u vrtlogu nemoći otklanja mogućnost vida te svjesno odbija prisegnuti u čast nemoralnih promotora licemjerja i pohlepe. Zato sanjamo.

Kapci se spuštaju prema dolje, preživljavaju u zamućenim slikama projekcije uma koji plaće za izoštrenim kadrovima prelijepe zemlje te žali za strastvenim narodom nestalim u standardiziranim žilama Europe.

Iseljeništvo je produkt stvaranja neovisne države, a krvi još uvijek ima u žilama poreznih obveznika. Čast jenjava pred sječivom pogodovanja, smiraj postaje nemir, riječi su u vlaku nepismenog vlakovođe, a tračnice nestaju prvom plaćenom kartom za nigdje.

Glasači vode bitku na društvenim mrežama ne znajući da je šutnja izvor pitke vode. Razum ostavlja tragove na krvavom tlu silovanih, ubijenih i nestalih. Zašto? Zato što klada plovi rijekom dok je suha, natopljena propada na dno ili biva izbačena na obalu da trune.

A mi sanjamo.

Mario Lovreković – Lovra
Foto: YouTube screenshot

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here