Kako sam se izgubila

Vjerojatno ima još ljudi poput mene koji se gube po destinacijama. Ja se barem nadam. Ako ne, slažite mi bar da se osjećam malo bolje. Iskreno, prošlo je već dva mjeseca od mog zadnjeg gubljenja po otoku. DVA. Za mene rekli bi oni koji me jako dobro poznaju – puno, previše. Imam taj nekakav dar, zvati ćemo ga tako ili talent za potrebe ove priče da se uvijek izgubim. Na svakoj destinaciji imam tu potrebu da se izgubim. Jednostavno je jače od mene i ne mogu si pomoći po tom pitanju. Tako ni s Maltom nije bilo drugačije. Nije red da se tradicija prekida, zar ne?!

Krenimo ispočetka. Sada kada sam vas uvela u priču, otkrila svoj skriveni talent. Vrijeme je da vam kažem kako to izvodim. Nije namjerno, trudim se da bude drugačije i onda mi se svaki put okrene drugačije.

Taj dan sam krenula sama u istraživanje otoka. Odlučila sam da je vrijeme da poduzmem nešto po tom pitanju, da sama pokrenem neke stvari i pređem preko nekih strahova. Jedna od najvećih je bio da nekuda moram otići sama. Ne znam zbog čega, no nikada nisam voljela nekuda ići sama. No, život te ući da nekada u nekom periodu dođe vrijeme i za takve stvari. Jedna od meni najvećih noćnih mora je također bilo sjesti sama u kafić i popiti kavu ili u restoran na ručak. Nije da imam neke predrasude ili slično. Jednostavno te ljude nisam razumjela kako mogu, nikada mi to nije bilo jasno. Sve dok te život ne stavi pred gotov čin i pokaže ti da moraš, da je vrijeme da to pogaziš i po tom pitanju odrasteš. Tako je došao i red na mene. Krenula sam rano ujutro i napravila plan koji dio otoka želim obići.

POKUŠAJ BROJ 1.

Bilo je tu više pokušaja da se ne lažemo. Nekako sam se na kraju navikla na ta solo putovanja. Ne moraš nikome polagati račune niti raditi kompromise. Naravno da je život jedan veliki kompromis, no nekada je u redu biti sebičan i imati vrijeme samo za sebe. Svi oni koji putuju sa mnom znaju na koji način funkcioniram. Možemo putovati zajedno i danima provoditi 24 sata zajedno, no treba mi nekoliko minuta u danu mira samo za mene. Pa krenimo.

Moj pokušaj broj jedan je bio obilazak najvećeg botaničkog vrta na otoku, nakon toga za kraj dana plaža, između toga presjedanje je u meni jednom od najdražih gradova na otoku čijim sam ulicama htjela još jednom prošetati isti dan, zatim pri povratku stati u još jedan od botaničkih vrtova. Plan je od samog jutra krenuo relativno dobro. Pauzu za ručak sam odlučila iskoristiti negdje na pola dana u meni omiljenom gradu s početka priče.

Nakon doručka u stanu i prve jutarnje kave bez koje ne izlazim nikuda, ukoliko ne stignem popiti kavu u miru uvijek imam dovoljno vremena da istu ponesem sa sobom ili kupim coffee to go negdje usput do posla. Imala sam cijeli dan pred sobom, poklopilo se tako da su ostali cimeri svi imali radni dan, ja sam jedina bila slobodna i nisam ga htjela potratiti da bih se cijeli dan izležavala na plaži. Iako bilo je i takvih dana.

Nakon obilaska prvog i najvećeg botaničkog vrta na otoku, krećem u sebi najdraži grad po imenu Rabat. Tamo radim pauzu i dajem si oduška da mi cijeli dan nije samo jurnjava. No, tu dolazi vrijeme da se riješim svog najvećeg neprijatelja do sada. Još jednoga, pored samostalnog putovanja po otoku. Došao je na red za ručak i popodnevnu kavu. Iako sam se u tom trenutku borila sama sa sobom i nisam znala bi li plakala, vrištala ili se vratila u stan. Bilo je vrijeme da još jedan strah u svom životu maknem s liste. Tako sam po prvi put u životu sjela sama u restoran, nakon toga je slijedila popodnevna kava. I tako se samo redalo. Došao je red da sve svoje strahove maknem i da više nisu dio mog života.

Tog dana sam se osjećala nekako posebno i u isto vrijeme ponosno jer sam napravila jedan od najvećih stvari u svom životu i osjećala sam da nakon toga mogu apsolutno sve što zacrtam i da nema toga što mi može stajati na putu. Bilo je tu još gubljenja po otoku, sama i s prijateljima. No, to ću ostavit za neki drugi put. Ovaj dan želim završiti na ovaj način. Da jedino sami sebe postavljate prepreke i sami sebi ste najveći neprijatelj kada se uvjerite da nešto nije moguće. Jer sve može. I sve je moguće. Samo ako to zaista želite.

Toga dana sam odlučila da je vrijeme za pisanje bloga, iako sam do tog dana mislila da nikada ne bih mogla pisati tako nešto, da to nije za mene. I evo me sada, blog je na životu dvije godine i jedan je od projekata na koji sam posebno ponosna. Sljedeća velika stvar koju sam odlučila je bilo učenje novog jezika s kojim sam se susrela samo putem serija i znala sam samo neke osnove, pored toga cilj koji sam si zadala je da točno godinu dana dajem sama sebi. Godinu dana od toga dana da naučim novi jezik i preselim se u tu zemlju – POTPUNO SAMA.

 

Da li mi je to pošlo za rukom? Nekom drugom prilikom. Pozdravi s Malte od umorne i izgubljene optičarke!

 

Psst! Nives možete pratiti i na njezinom  blogu o putovanjima!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here