Da li je put u jednopartijski sistem spasonosni put za Hrvatsku

Foto: Miroslav Šantek Cobra

Autor: Marjan Gašljević
Mnogi od nas još se uvijek živo sjećamo jednopartijskog istema u kojem smo živjeli a mnogi, bome, još uvijek, manje – više, žive u njemu i nikako se ne žele „prešaltati“ na višepartijski, demokratski sistem. Međutim, ako imalo podrobnije analiziramo današnje stanje u hrvatskoj politici na svim razinama vlasti sve mi se nekako čini da, u stvari i uvelike, i danas živimo u jednopartijskom sistemu s nekim manjim devijacijama.
Da u politici nema od demokracije niti malo „d“ svima nam je već dulje vrijeme jasno, a posebno sada kada smo svjedoci lavine političkih prebjega koji, bez imalo srama i morala, kojeg i tako u politici nema nešto previše, ne samo da izdaju glasače koji su im podarili svoje povjerenje u ovakvom „škrbavom“ izbornom sustavu, koji i sam po sebi nudi upravo baš formulu za prijevaru glasača, već i negiraju osnovne političke, programske i svjetonazorske postulate u koje su se do prije nekoliko minuta tako žustro i uvjerljivo zaklinjali. U medijima i javnosti poslije ta svake konvertitske eskapade postavljaju se pitanja tko je tu „mućko đubre“ (citiram Mamića). Onaj tko se prodaje ili onaj koji kupuje. Kupcima svaka čast. Kupci kupuju ono što se na tržištu prodaje i što im u tom trenutku treba. Ako je „đubre“ jeftino i uz to još mu je „sezona“ zašto ga ne kupiti?
I poslije svih tih silnih kupovina i sezone prebjega kada se svi rezultati stave na „hrpu“ postaje apsolutno jasno da smo debelo ugazili u jednopartijski sustav.
Na jednoj strani imamo „stamenu“ nakupinu koja čini, još malo, i apsolutnu većinu dok na drugoj strani tavori nekakva totalno nehomogena nakupina samih protiv sebe ali i takvih kakvi jesu su si dovoljni sve dok mjesečne prinadležnosti uredno stižu na njihove račune.
Da ovakav sastav i sustav ne čini dobro demokratskoj državi, ne čini, ali uvelike olakšava obnašanje vlasti i to do te mjere da si ti obnašatelji vlasti dopuštaju, primjerice, da javno kažu tzv. „zastupniku“ da je „bolje da te Krajina nije rodila“ ili „panju jedan“ a o ksenofobnim i prijetećim ispadima da i ne govorimo.
Tamo nekih sedamdesetih, ostaje mi u sjećanju, Drugom ulicom svakodnevno je patrolirao jedan milicajac. Srednje visine, izrazito crne kose i tamnog tena, škiljavih očiju i opakog pogleda. Mi, tada derani, kada bi ga vidjeli da ide ususret strugnuli bi na drugu stranu ulice, a onaj tko nije uspio strugnuti obično bi dobio šamarčinu. Onako usput, „iz preventive“, kako je tumačio milicajčina. On je bio klasičan predstavnik vlasti tog vremena i nitko iz vlasti nije imao potrebe nekome dovikivati „panju“ ili „bolje da se nisi rodio“ jer bi sam sebi to rekao ako nisi na vrijeme zamijetio milicajčinu da ti ide ususret.
Bio je to klasičan jednopartijski sistem u kojem su svi mislili isto i bili oduševljeni da mislimo isto. Ako bi netko, slučajno, i pomislio da sustav baš nešto i nije brzo bi završio na „preodgoju“ koji je trajao upravo toliko dugo koliko je trebalo da pouzdano promijeni mišljenje. A ako bi, kojim slučajem, uspio strugnuti u neku zemlju „trulog Zapada“ pa tamo pretjerao u njorganju protiv „savršene“ Domaje ubrzo bi ga sustigli revni zaštitnici sistema i jednostavno „riješili“.
Daleko od toga da se u tom sustavu nije moglo njorgati. Njorgalo se ali strogo kontrolirano, a ako bi to njorganje prešlo mjeru i za to je bilo lijeka. Eto, primjerice upravo smo se nedavno, 12. prosinca, prisjetili davne 71. godine na dan kada su Savka i Pirker dali ostavku a „komunisti i napredni omladinci Željezare Sisak“ doveli na vlast Bakarića da bi za taj „posao“ dobili sekretarska mjesta u sisačkim poduzećima. Isti ti, još uvijek životni i vitalni, usmjeruju i sisačku i državnu politiku sukladno svojim idealima i principima a naši „moderni političari“ puše tu spiku uredno se „prestrojavajući“ uz objašnjenja da to rade „u interesu građana i zbog velike ljubavi prema Hrvatskoj“.
Iskreno rečeno možda tu i ima nekih dobrih naznaka. Ako nastavimo ovakvim tempom za koji mjesec stvarno ćemo biti Zemlja jednopartijskog sistema u kojoj svi misle isto samo tamo neki nešto malo njorgaju a oni su, sukladno starim i provjerenim iskustvima, pod apsolutnom kontrolom. Naravno, kada svi mislimo isto više nema potrebe za političkim prebjezima. Opet ćemo imati samo provjerene „sekretare“ koji će kontrolirati razinu njorganja, tu i tamo nekog „preodgojiti“ na neki moderniji i učinkovitiji način a one koji nešto za preodgoj nisu materijal usmjeriti će prema Irskoj koja je dovoljno daleko od Hrvatske ali i tamo, za svaki slučaj, već smo osnovali „sekretarijat“. Ne zaboravite, jednopartijski sustav ništa ne prepušta slučaju.
I tako, ne samo da ćemo riješiti problem prebjega već će biti riješen i problem korupcije. Naime, sekretari su uvijek imali pravo „u ime i korist Naroda“ uzimati što i koliko im je potrebno, a oni ispod sekretara i tako su dobivali dovoljno po principu „crkni magare“. Ostaje jedino problem kako ćemo nazvati „sekretarsku krv“. Plavim, Crvenim, Žutim ili Zelenim prinčevima?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here