Nogomet u ponoć pod sjajem zvijezda i svijeća

Autor:Stanko Radulović Kika

Lopta je od najranijeg djetinjstva za mene imala magičnu moć, nije bitno da li je nogometna, košarkaška, rukometna…samo da se kotrlja i da odskače. Bila je to za nas nevjerovatna  magija sporta i mašta dječaka da će jednog dana postati vrhunski sportaši. Biti reprezentativac zemlje, koja je u to vrijeme smatrana svjetskom sportskom velesilom, pogotovo u sportovima sa loptom, bio je san mnogih dječaka, a ni ja se nisam razlikovao od svoje generacije.

Ipak, nogomet je u mom djetinjstvu zauzimao središnje mjesto i najviše dogodovština tokom odrastanja vezano je za igru na stadionima petrinjskih klubova Gavrilovića i Mladosti. Ukrasti nekoliko minuta trčanja ili šutiranja na gol na glavnim terenima stadiona bio je san svih mojih drugova iz djetinjstva. U tim trenucima proradila bi mašta, pa smo na nekoliko minuta postajali stariji prvotimci lokalnih klubova: Marijan Sigur – Sigi, Marcel – Max Sova, Dragan Macakanja -Macko, Drago Ferenčak – Ferenc, ili Marijan Mrmić…

I dok tako trčimo za loptom  oponašajući specifičan trk Marcela Sove i njegovo još specifičnije držanje ruke, u nadi da ćemo postići još neki gol prije nego se stvori domar  Dragan Mrazovac i drekne iz svega glasa: „Kika, Šiljo, ajmo na van!“, odrastali smo bezbrižno ne mareći za probleme koji su tištili ljude iz našeg okruženja.

Zbog toga su domari na stadionima Gavrilovića i Mladosti Dragan Mrazovac i Miljenko Hajdinjak – Indijanac imali puno problema s nama jer bi iskoristili svaki trenutak njihove nepažnje da uletimo na glavni teren i odigramo makar nekoliko minuta „ševe“. Posebno zadovoljstvo je bilo igrati na stadionu Mladosti. Teren je bio kao tepih, a mreže na golovima se nisu skidale, tako da je ta činjenica dodatno povaćavala užitak igre.

Dugo smo Goran Orešković, Slobodan Borota i ja maštali o igri na Mladosti, a da nas niko ne tjera sa stadiona. Mi smo mogli igrati nogomet od jutra do mraka, meni se čini da smo ga igrali i dok spavamo. A onda smo smislili paklen plan, doći ćemo na stadion u ponoć, kad svi spavaju, kad nema nikoga, kad nas Indijanac ne očekuje.

Imao sam nekih 16 godina, nogomet mi je još uvijek bio sve, najvažnija sporedna stvar na svijetu, ma bio je u stvari najvažnija stvar na svijetu. Škola je bila sporedna. Uostalom i ona je služila da se u dvorištu prije i poslije nastave sa školskim drugovima odigra neka utakmica.

Na sreću nisam bio jedini koji je tako mislio, tako da sam uvijek imao ekipu za neku akciju. I tako smo u ponoć došli na stadion Mladosti igrati nogomet, dok Indijanac spava. Ekipa je bila standardna – Šiljo, Goran, Štula, Mladen, ja, a da bi vidjeli golove u mraku kupili smo svijeće, koja su nam poslužile da osvjetlimo teren i prostor oko gola. Tri svijeće smo postavili na prečku gola, a nismo marili ni zbog snijega koji je prekrivao teren, ni što je temperatura bila ispod nule i što smo bili mokri do gole kože, bilo je važno da se mreža gola što češće zatrese… Mislim da se Indijanac tog trenutka probudio da bi iz svog stana izletio naoružan tomahavkom, lukom i strijelom i da bi nas jurio makar do stadiona Gavrilovića…

Sjećam se jedne godine, dok smo Šiljo i ja još igrali u Gavriloviću, osnovali smo zajedno sa Goranom, Mladenom i Štulom klub koji smo nazvali Proleter. Imali smo svlačionice, koje su bile nedaleko od Gavrilovićevog igrališta, u dvorištu Gorana Oreškovića, kupili smo dresove sa brojevima, imali kopačke, štucne i djelovali kao prava ekipa. Često smo organizirali utakmice i uglavnom pobjeđivali. Bili smo pravi fanatici. Jednom smo čak organizirali utakmicu Proletera u nedjelju ujutro u 8.30 na pomoćnom igraištu Gavrilovića, a već u 10 sati Šiljo i ja smo trebali igrati za pionire Gavrilovića. Treneri pionira Gavrilovića Edhem – Edo Čurtić i Dragan Macakanja nisu mogli vjerovati kad su vidjeli da nas dvojica samo pola sata prije važne utakmice za pionire već uveliko jurimo za loptom i trošimo dragocjenu snagu… A snage smo imali na pretek. Bili smo u stanju po cijeli dan igrati nogometl na Gavriloviću, a da u međuvremenu pojedemo u svlačionici Proletera na brzinu neki sendvič i nastavimo tamo gdje smo stali.


Nama u to vrijeme nije bilo važno ni kako smo obučeni, da li smo u trenerci, šorcu, trapericama, tenisicama, sandalama ili cipelama, Ako se nađe lopta dovoljna su dva kamena ili cigle, stative su često bile i školske torbe i igra može početi, a kad će se završiti to nikad ne bi planirali. Naši roditelji nikada nisu brinuli, ako nismo kod kuće znali su da negdje jurcamo za loptom i pokušavamo da oborimo rekorde Pelea, Milera ili Santrača..

P.S. Kikine priče možete čitati na njegovom blogu https://stankoradulovickika.blogspot.com/

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here