Autor: Dragana Čubrilo

Jutros vani lagani minus. Provirim kroz prozor i ne vidim apsolutno nikoga. Ne da se ljudima hodati po snijegu. Izlaze samo kada baš moraju. Većina ih ne voli snijeg. Ja ga obožavam. Jer sve izgleda puno čišće i blistavije. Još više od snijega volim šumu i polje. Ne zato što sam ja neki meditirajući tip, ovdje bi neke moje frendice vrisnule od smijeha, nego zato što se maknem od ljudi.
Ima tih dana, kada poželiš ne sresti apsolutno nikoga. Ovakvi zimski dani su onda gotovo idealni. Ljude rijetko srećeš. Ipak, ima šetača pasa. Njih ne možeš izbjeći. Zato ja s Lolom jurim u polje. Ne znate kakav je osjećaj spuštati se niz brdo gazeći nesigurno kroz snijeg kroz koji nitko nije kročio. Dogodi se da padnem, kao recimo danas, ali to je onaj nježni pad kada prokliziš do samog dna brda, ustaneš, otreseš dupe i ideš dalje. Ona, Rafo i ja. I Rafo je pas. Volim pse. Pametni su. Ne pričaju, ne gnjave, ne lažu i ne misle zlo.
Kada se spustimo s brda u polje, prvo vas dočeka tišina. Totalna tišina i beskrajno bijelo prostranstvo. Toliko je blještavo da ne možeš vidjeti ama baš ništa bez sunačnih naočala. Naravno da imam sunčane naočale i vunenu kapu koja mi je prošle godine bila prekrasna i taman. Ove godine mi je za bar dva broja prevelika. Glava mi se smanjila. Mislim da je to kao ono kada kažu da psima urastaju kosti u glavi, meni urasta glava u glavu pa se smanjuje. I jakna mi je za par brojeva veća, ali mora biti prostrana jer me čeka puno kretanja. Čim se u potpunosti maknemo od civilizacije sve je ostalo iza nas. Samo smo polje i mi. Onda ona trči ko luda dok Rafo i ja idemo polako. Ja najčešće pjevam. Imam poprilično baršunast glas dolje u polju. Uopće nimalo sličan mom normalnom glasu kojim pričam. Kada pjevam, to činim na sav glas. Jer nema apsolutno nikoga osim nas, dobro, i fazana i zečeva koji izlijeću ko ludi da bi vidjeli tko je vlasnica tog milozvučnog glasa.
Ako ne pjevam, komentiram s Rafom određene situacije. Recimo, kada upadnem u blato koje je bilo ispod snijega i tankog leda. I to baš na mjestu na kome nije trebalo biti. E sad, da sam na ulici gdje ima ljudi, morala bi se kontrolirati, ovako fino ispsujem sve po redu, čak i samu sebe. Objašnjavam Rafi kako ove nove visoke gležnjače uopće nisu skoz nepropusne jer propuštaju iznad krzna na samom vrhu. Sad su mi čarape mokre i blatne kao i cipele. On apsolutno sve razumije i diskretno me nagovara da nastavim pjevati.
Ori se poljem moja pjesma na radost svih životinja. Čak i ona neka ptičurina koja me iz poprilično niskog starta pokakala po jakni nije pokvarila moj nastup. Najlakše je drek očistiti snijegom. E vidite, i tu sam u prednosti. Na ulici je to nezgodno, vadiš maramice iz torbe, brišeš koliko možeš, trudiš se svim silama. U polju se baciš u snijeg. Zamislite poglede ljudi da se bacate u snijeg dok šećete ulicom. Ovdje me nitko ne gleda dok se ja valjam na sve strane. Pokušam napraviti onog anđela, ali Lola mi skače po glavi pa nekako ne uspjevam. Pune mi gaće snijega, zakači mi se kapa za neke grane i puna je čičaka kojih još uvijek ima bezbroj ispod snježnog pokrivača, ali uživam.
Onda puna tih čičaka i snijega nastavim dalje kroz put koji je ugazio traktor. Dubina blata je sasvim primjerena i lakše je gaziti kroz par centimetara blata nego preoranu oranicu punu snijega. Sunce toliko blješti da čak i kada pokušavam uslikati pejzaž vidim samo crni ekran mobitela. Lola najvećom brzinom projuri tik uz mene i zašprica me tim blatom svježim kao rosa. Ni to me ne sekira. Hrabro kročim dalje dok mi u glavi Roy Orbison pjeva Pretty woman. Ona prevelika kapa mi stalno pada na naočale, ali ja sam svjesna da sam definitivno najzgodnija žena u polju. I imam najbolji glas. Hodam poput pantere jer me čički stišću sa svih strana kao i onaj snijeg koji se topi direkt u štrample s ruba trenirke i gaća.
Ma koliko mi dan prije bio stresan ili loš, ja u polju sve zaboravim. Tamo mogu sve što hoću. Izbacim sve iz sebe i vraćam se kući kao s nekog spa vikenda u najelitnijim toplicama. Nisam ja za lagane šetnje gradom i pričanje s onima koje srećem. Ja sam žena za pjesmu u polju i valjanje po snijegu. Čišće je.

P.S. Nemojte slučajno tražiti to naše polje. Opasno je za one koji nisu za divljinu. Planiramo snimiti i dokumentarac preživljavanja.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here