Prvi puta kada sam postala svjesna da je putnik onaj poziv koji želim slijediti, počinje sada već davne 2013.

Zašto davne? Trebalo mi je podosta da se upustim u taj šareni putnički svijet iz kojeg sada ne znam van, ali da budem iskrena – niti želim. Predivno je ovako kako je.

Bilo je vrijeme adventa, Božić. Svi pričaju o putovanju u drugu državu za vrijeme adventa. Slušaš priče kako je doma dosadno, sve isfurano, sada ekipa ide van.

Tako je i moja prijateljica dobila ideju, hajmo vodim te negdje, vrijeme je da krenemo izvan granica, bit će nam lakše probiti led skupa. Nekako nisam bila sigurna u samu činjenicu toga, ali nije me trebalo puno nagovarati.

Vuče me nešto da otkrijem sve što mi nova država nudi. U isto vrijeme, imam neku dozu straha od napuštanja zone komfora. Tada. Ne sluteći kada je jednom napustim. Da je neću poželjeti natrag. Tada. Ni dan danas. Još se nije vratila. Ne u onoj mjeri da me zadrži dovoljno dugo.

Pa krenimo.

Vežite se.

Polijećemo!

Spremni?

Kako je sve krenulo?!

Ispred nas je bila tura od 3 dana. Plan je bio posjetiti Beč, zatim se uputiti prema Bratislavi, te preko Mađarske natrag u Hrvatsku.

Beč i Bratislava je bila savršena kombinacija jer su to dva glavna grada najbliža u Europi udaljena nešto manje od 70km jedan od drugoga.

Nakon dolaska u Beč, imale smo cijeli dan za razgledavanje. Zatim odlazimo u Bratislavu gdje provodimo noć, obavljamo kratki shopping u Mađarskoj i putujemo doma. Iako se na putovanju nije dogodilo ništa značajno da bih imala priču za cijeli život.

U to vrijeme trajala je moja borba sa studenskim poslovima, satnice su bile puno lošije u odnosu na one danas. Danas također nisu pretjerano bolje, ali ipak jesu.

Tada je skupiti za takvo putovanje bilo potrebno pripremati se barem 2 – 3 mjeseca unaprijed. Ali, kada nešto želiš sve je moguće. Tako kažu. Tako kažem. Potpisujem. Od prve do zadnje riječi.

Tada sam. I sada bih svaki puta.

Putovanje se nastavilo i u 2014. početkom 3mj na red je došla Venecija. Doba maškara i kada su ulice prepune šarenih maski, a još punije turista koji pokušavaju uloviti što bolju sliku istih.

Tu sam negdje počela shvaćati tu razliku. Razliku vrlo bitnu i značajnu kojom se predstavljaš kasnije kada te pitaju.

Jesi li putnik ili turist?

Neki te čudno gledaju – kao da ima razlike? Ima. O itekako ima.

Turist si samo kada dođeš da bi bio, slikao, vidio i otišao.

Putnik je malo veća, jača definicija, same osobe, samog putovanja, ono što ja smatram da osobno jesam. Čemu i dalje težim, biti, održavati, da ne padnem u ruke onog prvog – turiste.

Putnik mi je puno draža opcija, kada upoznaješ lokalce, družiš se s njima, istražuješ mjesto kakvo je u datom trenutku i prihvaćaš sve što ti nudi. Neku novu dimenziju sebe.

Meni osobno puno zanimljivije. Puno bolje od klasičnog, vidjela sam, bila sam, poslikala sam što su mi drugi pokazali i nametnuli.

Nemam tu slobodu da sama organiziram onako kako ja želim, prema svojim željama i potrebama što zapravo želim vidjeti, iskusiti na određenom mjestu.

I dalje imam prijatelje koji se boje pomaknuti granice da bi putovali „solo“ bez agencije, bez osobe koja ima sve spremno za njih.

Nekima sam uspjela pokazati da nije sva ljepota u tome i da se može puno više. Itekako više.

Neki su još uvijek tamo gdje čekaju druge, vjerojatno će i ostati. Njihov izbor.

Svatko ima izbor. Biti putnik. Ili biti turist.

Ipak je to bila priča za cijeli život. Uvijek će biti. Moja. Kako je sve krenulo. Kako sam ja krenula u velik svijet. Tako malena, a tako značajna. Ona koja je obilježila moj život, pokrenula me iz te zone komfora i dala mi krila da krenem dalje.

Time sam znala da nije kraj.

Definitivno priča ide dalje. Još uvijek.

 

Pssst! Nivesine avanture pratite i na njezinom blogu!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here