Kada ti danguba presudi

Autor: Marjan Gašljević
Zanimljivo je kako se „institucije pravne države“ nekako najviše pokrenu pred kraj godine pa onda svoje hranitelje – nesretne stanovnike „njihove“ države zatrpaju raznim upozorenjima, prijetnjama, naplatnim nalozima svih vrsta iz kojih proizilazi da kao da žele tim nesretnicima koji rintaju za njih pod svaku cjenu pokvariti blagdane. I sam sam neki dan otišao uplatiti 1,27 kuna nekog lanjskog duga po kojeg sam najprije morao otići u poštu pa ga onda uplatiti i još k tome poslati da dokažem da sam uplatio jer „će me po članku tamo nekom, tamo nekog Pravilnika ili Zakona ili Uredbe goniti dok ne krepam“. Od iste te „institucije“ u travnju sam dobio uplatnicu s DVO od siječnja. Jebiga, svratio sam tada u urede te institucije, a tamošnje dangube koje zatekoh povaljane u ergonomske fotelje rekoše mi da „mi možemo kako hoćemo“. Za ubuduće odlučio sam da negdje u listopadu objavim oglas: „Drage dangube poštovanih institucija jebite me sad duplo samo da budem miran za blagdane.“ Eto, ostalo je još sedam dana do kraja godine. Uredi, kancelarije, kabineti su uglavnom prazni. Nadam se da su za uskoro proteklu godinu razaslali upozorenja, naknade, kazne, i druge zahtjeve od šestotinjak nameta „institucija“ od kojih lagodno žive te mnogobrojne dangube.
S druge, pak, strane riječ „danguba“ ima daleko drugačije značenje od ove kada opisuje nekog tko nešto nije sklon ikakvom radu. „Danguba“ u realnom svijetu rada označava novčani gubitak za neku stranu uzrokovan kašnjenjem u određenom poslu. Osobno sam se često i mnogo susretao s „vagonskom dangubom (dangubninom)“ koja je jedna od mnogobrojnih stavaka tarifnog sustava u teretnom prijevozu. Moja osobna iskustva s tom financijskom disciplinom koja, u principu, nije toliko egzaktna kao „vozarina“ ili neke druge tarifne naknade koje se javljaju kroz ugovore o prijevozu su, u najmanju ruku, složena i zanimljiva. Upravo zbog te svoje karakteristike „lagodne relativnosti“ dobri poznavatelji „mogućnosti“ koje iz toga proizilaze itekako su koristili te blagodati.
Tarifna stavka „danguba“ najviše je bila izražena kod velikih korisnika prijevoza gdje se obračunavala mjesečno, tromjesečno i godišnje. I neposredno poslije Domovinskog rata kada je sisačka željezara, kao izuzetno veliki korisnik prijevoza, već bila na izdisaju računi iz stavke „danguba“ bili su milionski. Za razliku od predratnih „danguba“ koje su, također, bile izražene u ogromnim iznosima poslijeratne „danguba“ rješavala se na nešto drugačiji način. Ovdje namjerno ne korstim riječ „plaćala“ jer, iskreno, ne pamtim baš da je ta stavka ikada plaćena. Knjižena da ali plaćena ne. Naime fische koje propisuju „dangubu“ predviđaju i mogućnost da se ista, pod određenim okolnostima i na propisan način i oprosti – rasknjiži. Doratnoj Željezari danguba bi se uvijek opraštala. Dane opraštanja pamtim po neograničenim količinama janjetine i krkanluku do iznemoglosti. Da li je za nekog bilo nešto više mogu sumnjati ali ne i tvrditi. Posljeratnoj Željezari danguba bi se rasknjižavala po zapovijedi „odozgo“ i nije bilo ni janjetine ni krkanluka bar za nas prve u nizu sustava opraštanja mi smo pozvani na „domoljublje“ i „socijalnu osjetljivost“.
Oprost bi, po nepisanom pravilu, predlagala odgovorna osoba na čijem području je danguba nastala. Prijedlog bi išao njoj nadređenom direktoru područja, a ovaj bi prijedlog proslijedio predsjedniku uprave koji bi to odobrio i obrnutim putem uputio na rasknjižavanje. Križali bi u poslovnim knjigama i računima te milionske stavke bez imalo osjećaja. To za nas, u stvari, nio bio novac već samo sirove brojke koje bi danima izračunavali da bi ih na kraju precrtali. Nikada mi nije palo na pamet kako netko može nekome „šenkati“ milione, a nisu si ništa. Ni rodbinski, ni poslovno. Ili možda jesu? U onom trenutku kada sam se, nakon višednevnog računanja i preračunavanja, zapitao i kada sam zapitao, zetečen veličinom brojke u dnu računa, zašto bi toliki iznos nekome oprostili samo tako i, na koncu, da ja moram predložiti to opraštanje nekome tko poslovno baš nešto i nije korektan. Već sutradan su me „unaprijedili“ u odjel u kojem nema ni tarifa, ni računa, ni dangubnine uz napomenu da ne pitam pitanja koja me se ne tiču.
Kako rekoh na početku obično pred božične blagdane dolaze kojekakve „opake“ stvari koje ti pouzdano pokvare iste te blagdane tako da umjesto da piješ gemištece preodređen si na normabele ili na nešto benzodiazapensko „jače“.
Da je meni 1,27 kuna malo pokvarilo blagdane, jest. Pokvario mi je i jedan „jači“ račun za koji sam se morao „istresti“ ali, što mogu, za njega sam si sam kriv. Kako napisah neki dan zjakam po plakatima dok vozim pa kad se štrecnem stisnem gas. Jebig, ako vidite ovih dana nekog da „puzi“ cestom znajte da sam to ja. Čisto iz sažaljenja nemojte jako psovati osuđen sam na puženje bar dok ne zaboravim.
A da se ne radi na kvarenju blagdana samo u „institucijama“ posvjedočio mi je prijatelj koji mi je banuo sav izbezumljen jer je upravo pročitao da je smijenjen sa sitnog rukovodećeg mjesta u jednoj državnoj firmi koja je, usput rečeno, u banani totalis. E, to sitno rukovodeće mjesto je upravo ono odakle treba „krenuti“ prijedlog za oprost dangubnine koja, sigurno ne bi, spasila ovo ubananjeno Poduzeće ali bi mu popravila krvnu sliku. „Kako ću potpisati milione oprosta dangubnine a skoro nemamo za plaću.“ Čudi se čudom lik koji je, eto, krenuo mojim stopama od ne tako davno.
Kako da mu objasnim ono što ni ja nisam shvatio kada je bilo vrijeme za to. Ti, jadničak, napišeš prijedlog da se oprosti tih nešto miliona jer nam je poslovni partner, slučajno privatno Poduzeće, dobar ali im se, eto, desilo da nešto nisu bili dovoljno žurni u poslu pa je nastao taj iznos dangubnine, pa bi im mogli, po tko zna koji put, radi dobrih daljnjih poslovnih odnosa oprostiti taj dug.
Naravno, Predsjednik Uprave je popizdio i poslao jadnička na hlađenje. Zašto? Pitali bi se neki pa i tako on u konačnici potpisuje odluku o oprostu. Je tako je, ali što ako kola krenu nizbrdo pa se, recimo, u našim poslovnim knjigama taj račun stornira ali ne i u poslvnim knjigama partnera i to netko zamijeti tko ne treba? E tu nastupa maoj prijatelj jadničak. Pa neće valjda „visjeti“ Predsjednik Uprave koji jedva i da zna čime mu se bavi Poduzeće a kamo li tamoza neku „dangubu“.
Nek visi Pedro, kaže danguba, radi dangube.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here