Anđeli

U to vrijeme godišta i ja volim navratiti do trgovačkih centara. Ne toliko zbog šopinga, taj dio uvijek prepuštam najdražoj, već zbog ljudi. Mnoštva koje sumanuto jurca između polica krcatih potrebnim i nepotrebnim robama. Ipak, pažljivijem promatraču neće promaknuti pravi smisao svog tog muvinga. Zagledate li malo bolje lica kupaca vidjet će te na njima odraz blaženstva; tračak prave radosti u kutu usana; iskricu iskrene ljubavi u zjenicama. Čovjek je slabašno biće. Lako podlegne propagandi i marketingu. Bezočnim neistinama. Lažima da mekani pokloni nisu dovoljno dobri za vaše najmilije. U ljudskoj je naravi da uvijek pokušava nešto bolje i veće napraviti za svoje bližnje. Meni je dostatan tek smiješak ako nam se putevi ukrste ili iskrica u krajičku oka kad nam se pogledi susretnu. Ni vaši bližnji ne bi trebali tražiti više. Ljubav se ionako ne može kupiti novcem.

Volim te mirne i opuštene dane neposredno prije Božića. Dane kada se Vjera i Nada polako pretvaraju u Ljubav. Čistu, nepatvorenu Ljubav. Ako ste zauzeti čišćenjem doma, pečenjem kolača ili nekom sličnom pred prazničnom aktivnošću zastanite na ten. Pored ljubavi koju činite svojim bližnjima pokažite bar malo ljubavi i prema sebi. Sjednite, podignite noge u povišen položaj, udahnite; popijte čašu kuhana vino, osjetite vlastito postojanje, zapjevajte; pa makar tiho, u sebi ili samo za sebe.

Ja pred Božić obvezno pogledam „Divan život“ (It’s a Wonderful Life); američki film Franka Capre iz 1946. godine, s Jamesom Stewartom i Donnom Reed u naslovnim ulogama. Radnja filma zasnovana je na pripovijetki „Najveći dar“ (The Greatest Gift) američkog književnika Philipa Van Doren Sterna. Glavni junak filma, George Bailey, pritisnut je brojnim poslovnim problemima. Kap koja prelijeva čašu je gubitak značajne svote novca. George dolazi na rub samoubojstva; na sam Badnjak. Tada se pojavljuje njegov anđeo čuvar Clarence koji ga pokušava odgovoriti od tog čina. Pokazuje mu kako bi njegov grad, obitelj i poznanici izgledali da se nikad nije rodio. Pokazuje mu koliko je njegov život dragocjen; kolike se dobre stvari ne bi uopće dogodile da se on nikada nije rodio.

“Divan život” je jedan od najpoznatijih i najemitiranijih filmova svih vremena. Redovito se prikazuje za Božić na televizijskim postajama širom svijeta. Premda danas ima status klasika, film je u vrijeme nastanka loše prošao na kino-blagajnama i donio puno problema svom autoru. Američki filmski institut uvrstio je film među 100 najboljih filmova ikad snimljenih. Meni je nadraži onaj dio sa zvončićem na boru. Na samom kraju. Kad Clarence napokon dobije krila.

Predbožićno vrijeme je toliko popunjeno dobrim događajima, da čovjeku bude nekako malo i žao kad očekivani Božić napokon i stigne. Kao klincu mi je najteže padalo da se za Božić nije išlo nikamo. Ostajalo se doma. Obitelj okupljena oko praznična stola. Nakon toliko intenzivnih zbivanja u predbožićju sam Božić bude nekako dosadnjikav. Jedva se čekalo Šefanje. Imendan. I mami i tati. Tada bi se okupilo puno gostiju; susjeda i poznanika. I blagdani bi odjednom postali ponovo zanimljivi.

Bilo je tako Božića i božića. Božići u prognanstvu. U stranoj državi, u tuđem stanu, za tuđim stolom. Tada još malo bolje shvatite bit Božića. Prvi Božić bez Staroga nisam uopće bio doma. Božićovao sam na položaju, u bunkeru. Bio je to pravi bijeli Božić. 1994. Znam da neki sanjaju bijeli Božić. Bar pjesma tako kaže. Meni su dobri i ovi bez snijega. Vjerujete, Bjelina nije bit Božića.

A onda se sve opet nekako okrenulo. Rat je završio. U obitelj je stigao novi Stjepan. Umjesto božićnice 1995. godine dobismo bonove Sutle-Šenkovec. I tada je bilo muljaža s božićnicama. I tada se kupovalo u predbožićno vrijeme. Priča o štedno-kreditnoj zadruzi jedno je vrijeme punila crne kronike. Internet veli da je subjekt tj. d.o.o. ugašen 2006. godine. Koliko pamtim to baš nije bio happy end za štediše i ulagače. Kako bilo da bilo, bonove smo potrošili u šoping centru iza Tehničkog muzeja. Tamo sam bio samo tada i nekad više. Mali Štefek imao je jedva pola godine. Mirno je otrpio svoj prvi Božićni šoping. I dok smo tako, obiteljski, stajali u redu na blagajni prišla nam je jedna postarija gospođa s riječima: „Vi ne trebate anđela na boru. Vi ste svoga već dobili.“ Te riječi mi se tada učiniše tek kao lijepa Božićna gesta nepoznate starice. Danas znam da to nisu bile samo lijepe već i istinite riječi. Idućeg Božića stigla je i anđelica.

Vele da uvijek kad negdje zazvoni zvonce jedan anđeo dobije krila. No ne treba zaboraviti ni na one anđele koji ih još nemaju. Na one anđele koji nisu to da paze na nas nego da mi pazimo na njih.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here